Požeški biskup Antun Škvorčević uputio je božićnu poruku vjernicima i svim ljudima dobre volje. Poruku prenosimo u cjelosti:
Časna braćo svećenici i đakoni, poštovani redovnici i redovnice, bogoslovi i vjeroučitelji, draga braćo i sestre!
Isusovo rođenje objava je dobrostivosti i čovjekoljublja Spasitelja, našegaBoga, koji nas spasi po svojem milosrđu. S radošću vam i od srca čestitam Božić u godini Izvanrednog jubileja milosrđa, s iskrenom željom da Božja milosrdna ljubav zagrije ohladnjela srca, pobijedi tamu sebičnosti i zloće, udijeli oproštenje i mir. Otvorenjem Svetih vrata na požeškoj Katedrali i voćinskom svetištu u nedjelju, 13. prosinca, započeo je Izvanredni jubilej milosrđa i u Požeškoj biskupiji. Svetkovina Božića osobita je prigoda napraviti još jedan važan korak, otvoriti i vrata naših obitelji milosrđu novorođenog Spasitelja da ih on pohodi u mnogim, nerijetko teškim problemima. O krizi braka i obitelji raspravlja se na različitim društvenim razinama kod nas i u svijetu. S velikom pomnjom razmatrala ju je i XIV opća skupština redovite biskupske sinode u Rimu tijekom mjeseca listopada ove godine, na kojoj sam sudjelovao kao izaslanik Hrvatske biskupske konferencije. Sve je usredotočeno na pitanje kako pronaći rješenje za ugroženost u kojoj se zbog različitih čimbenika nalazi brak i obitelj. Božić nam stavlja pred oči Svetu Obitelj Isusa, Josipa i Marije, koja nam zacjelo može biti najboljim smjerokazom u tom nastojanju, te bi joj u godini Izvanrednog jubileja milosrđa valjalo posvetiti posebnu pozornost.
Želio bih Vas najprije podsjetiti na naše dragocjeno hrvatsko božićno obiteljsko iskustvo. Kad se obitelj za Božić okupi oko jaslica progovore neke njezine dimenzije topline, ljepote i snage koja zrači iz međusobne blizine njezinih članova, iz dječjih razdraganih lica i bezazlenih pogleda, zajedništva punog uzajamnog razumijevanja, izraza darivanja, plemenitosti i dobrote. Božić s pravom nazivamo blagdanom obitelji, ali što je to skriveno u njemu što daruje iskustvo obitelji kao zajednice radosti i sreće? Odgovor je jednostavan i nedvosmislen: to je Isus, Sin Očev, rođen kao čovjek u jednoj ljudskoj obitelji, moćan ljubavlju kojom u božićnom slavlju daje iskusiti naše obiteljsko zajedništvo u njegovoj izvornoj ljepoti po Božjem naumu.
Betlehemske jaslice snažno nas podsjećaju da Isus, Sin Božji, nije izabrao kraljevski dvor ili krug bogatih ljudi u kojem će se roditi, nego skromne roditelje i siromašnu štalicu u malenom gradu Betlehemu. Time je ponajprije potvrdio kolika je važnost i vrijednost ustanove braka i obitelji, rađanje novog potomstva, te posvjedočio da njihova bitna životna sastavnica nije materijalno blagostanje, nego sebedarje, darivanje sebe za drugoga. Povezao je tako naše ljudske obitelji s onim što Bog jest odvijeka u svom trojstvenom biću: Otac koji se posvema daruje Sinu u Duhu ljubavi. Ono što Bog jest odvijeka, objavio je u našem svijetu po Sinu koji je postao čovjekom u jednoj ljudskoj obitelji, a na vrhuncu se to ostvarilo u njegovoj smrti na križu. Poručio nam je kako se radost u obitelji ne postiže putem sebičnosti, nego služenjem u poniznosti.
Da bismo još dublje ušli u otajstvenu stvarnost obitelji zacijelo je dobro podsjetiti na tvrdnju II. vatikanskog sabora koju je sv. Ivan Pavao II., utemeljitelj Požeške biskupije rado isticao: „Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom“ (GS 22). To je u duhu Ivanova Evanđelja koje veli da je „Riječ tijelom postala i nastanila se u nama (razapela šator u nama – Iv 1,14), kako to navode neki suvremeni prijevodi. U tom smislu s pravom možemo reći da je unutatrojstveno Očevo darivanje Sina odvijeka u snazi Duha Svetoga, očitovano u našem svijetu po njegovu ljudskom rođenju u betlehemskoj štalici imalo odjeka ponajprije na Svetu Obitelj u kojoj se rodio, i da to ima značenje i za svaki ljudski brak i obitelj u kojem je ta božanska ljubav na neki način postala prisutnom. Sin Božji je svojim rođenjem kao čovjek objavio da su odnosi supružnika i drugih članova, utemeljeni na ljubavi, središnja sastavnica braka i obitelji po Božjem naumu.
Upravo u spomenutom Božjem sebedarju, bitnoj poveznici betlehemske Svete Obitelji, tajna je božićne neiscrpne nebesko-zemaljske ljepote, neuhvatljive božansko-ljudske dubine koja prigodom proslave Božića posebnom snagom progovori u obiteljima. U težinu naše svakodnevice to otajstvo Božjeg sebedarja za nas u Isusu Kristu unosi svjetlost i snagu, budi nadu da čovjek i svijet nisu prepušteni svojim nemoćima, da su brak i obitelj zajedništvo u kojem prebiva Božja pobjednička moć, koja im daje ispunjenje. To nas potiče da se ovog Božića obnovimo u svijesti koliko je obitelj „dragocjeno blago“ kako ju je nazvao papa Franjo, da otkrijemo njezinu izvornu ljepotu po Božjem naumu, te novim žarom promičemo njezino dostojanstvo, tražimo zaštitu i pružamo joj svaku potporu kao prvoj i najvažnijoj društvenoj ustanovi. Pri tom ne smijemo zaboraviti kako se ljubav kao temelj braka i obitelji ne može kupiti u trgovini niti nabaviti negdje drugdje, nego je Božji dar. Primiti je može samo onaj tko u molitvi trajno za nju otvara srce, te ga Bog snagom svoga Duha osposobljuje za sebedarje, koje bračno zajedništvo i sve obiteljske članove i u najtežim životnim trenutcima čvršće povezuje od bilo čega drugoga.
Sebedarje se u braku i obitelji ostvaruje kao otajstvo najdublje osobne blizine. No, blizina o kojoj je ovdje riječ nije prostorna kategorija, karakteristična za fizičku razdaljinu osoba ili stvari. Ona je stanje međusobne otvorenosti na razini duha, koja premošćuje nutarnju razdaljinu, ostvaruje duboku duhovnu povezanost te od različitih osoba tvori jedinstvo. Ostanite u meni i ja u vama (Iv 15,4), poticao je Isus svoje učenike, uvjeravajući ih: Tko ostaje u meni i ja u njemu taj donosi mnogo roda (Iv 15, 5). Kad članovi obitelji iz vjere žive pripadnost Isusu Kristu, te oni budu u njemu a on u njima, učvršćuju svoju duhovnu blizinu i povezanost, bez koje fizička blizina može postati nepodnošljivom, napose kad zavlada individualizam i sebičnost te se rodi mržnja, najveća među-osobna udaljenost. Bračne rastave plod su duhovne otuđenosti dviju osoba, koju može pobijediti samo praštanje i milosrđe, moć našega duha Bogom osnažena. Bog je u Sinu, rođenom u Betlehemu, položenom na drvo križa praštanjem i milosrđem dokinuo razdaljinu između sebe i čovjeka, pomirio ga sa sobom, ostvario blizinu i omogućio istinsku ljudsku međusobnu blizinu. Božić Izvanrednog jubileja milosrđa potiče nas da napose po sakramentu pomirenja postanemo dionicima Božjeg milosrđa, te da budemo i sami milosrdni kao Otac, liječimo međusobne ranjenosti praštanjem, uvrede milosrđem.
Sjedinjen s vama u molitvi, sve vas srdačno pozdravljam sa željom da vam 2016. bude posebnom “Godinom milosti Gospodnje”.
Vaš požeški biskup Antun Škvorčević
Požega, 21. prosinca 2015.
