U Rio de Janeiru su 05. kolovoza 2016. godine započele Igre 31. olimpijade, prve Olimpijske igre na tlu Južne Amerike.
A svečani mimohod, kao i uvijek, bio je i modni događaj. Parada kiča, ali i nekih ukusnih kreatorskih rješenja. Jedni su paradirali ušminkani, drugi u tradicionalnim haljama, treći u sportskoj opremi, a četvrti s prepoznatljivim obilježjima. A upravo je to činila i hrvatska delegacija koja je na veliku pozornicu ušla kao 55. po redu, nakon Kostarike, jer je tako nalagao abecedni red naziva zemalja na jeziku zemlje domaćina. Na koncu je pred ispunjenom Maracanom (a još na početku priredbe bilo je dosta praznih mjesta) prodefiliralo 206 zastava, završno sa zemljom domaćinom Brazilom, plus reprezentacija izbjeglica koja nastupa pod zastavom Međunarodnog olimpijskog odbora.
Premda naši sportaši nisu imali dizajnersku opravu, već su nosili obične hlače i kockastu trenirku kineskog proizvođača opreme Erke, njihove su kockice i s vrha stadiona zapravo bile vrlo prepoznatljive i upadljive.
Dakako, u mimohodu nisu mogli sudjelovati svi hrvatski sportaši, posebice ne oni koji nastupaju već prvog dana Igara, no zato su pred ispunjenom Marakanom prodefilirali košarkaši, rukometaši, boksač Filip Hrgović, džudašica Barbara Matić, plivač Mario Todorović, skakačica u vodu Marcela Marić, gimnastičarka Ana Đerek, stolnotenisač Andrej Gaćina, streljačice Tanja Perec i Marija Marović, jedriličari Tina Mihelić, Petar Cupač, Pavle Kostov, Šime Fantela, Igor Marenić, Ivan Kljaković–Gašpić i LukaMratović.
Kao po neko običaju, naši su se sportaši najviše naslikavali, pa su napravili i kratak zastoj parade, a slikanju nisu odoljeli niti kada su došli na svoje zadano mjesto na kojem su malobrojni među njima dočekali svečani čin otvorenja igara. Velika većina napustila je svečanost još za vrijeme parade, negdje kada su prolazili Francuzi, što je i razumljivo jer su htjeli izbjeći nemoguću gužvu koja je zavladala po završetku svečanosti. A oni koji ne nastupaju htjeli su biti svježi za subotnje treninge. Kao i obično, najdužu kolonu imali su Amerikanci koji su, čak, zaradili i pristojan pljesak.
Hrvatsku zastavu ponosno je nosio kapetan vaterpolske reprezentacije, aktualnih olimpijskih pobjednika, Josip Pavić, kojeg već u 10.20 (15.20 po hrvatskom) čeka utakmica s Amerikancima.
Među barjaktarima bili su i neki od najpopularnijih svjetskih sportaša kao što su Andy Murray (Velika Britanija), Rafael Nadal (Španjolska) i Michael Phelps (SAD). 
Dugo se je nagađalo kako će olimpijski plamen upaliti legendarni nogometaš Pele, ali je on to odbio zbog zdravstvenih problema. Neposredno prije početka ceremonije otvorenja pojavila se vijest da će bivši brazilski tenisač 39-godišnji Gustavo Kuerten, koji je tri puta osvojio Roland Garros, zapaliti olimpijski plamen, ali to se pokazalo netočnim.
Kuerten je unio olimpijsku baklju na stadion, ali olimpijski plamen zapalio je maratonac Vanderlei Cordeiro de Lima
Među brojnim svjetskim državnicima hrvatskih nije bilo, valjda zbog štednje, no zato se pojavio predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, ali i predsjednik Kosova Hasim Tachi. No, u Riju se nisu pojavili njemačka kancelarka Angela Merkel, ali niti američki predsjednik Barack Obama, ali jest francuski predsjednik François Holland.
Dok se unutar stadiona slavio početak najveće priredbe ljudske vrste, u okolici Maracane zbivali su se protesti na koje je policija reagirala suzavcem. Nezadovoljnici su negodovali zbog trošenja na organizaciju Igara u vrijeme najveće recesije, ali i zbog nazočnosti tehničkog predsjednika države Michela Temera koji je svoju porciju zvižduka dobio i unutar stadiona.
Zatvaranje će biti 21. kolovoza na stadionu Maracanã Stadion. Ljetne paraolimpijske igre održat će se u istom gradu i organizaciji istog odbora. Oni su na rasporedu od 7. do 18. rujna 2016.
https://youtu.be/sds7L_N4N6A
Nakon antičke Grčke, Olimpijske igre oživljene su krajem 19. stoljeća zahvaljujući francuskom barunu Pierru de Coubertinu. Na njegov je prijedlog u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO). Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba održane su 1896. godine u Ateni i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Kako se stvorila potreba za natjecanjima u zimskim športovima, uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u francuskom Chamonixu 1924 godine.
Zanimljiv je način na koji je Pierre de Coubertin došao do ideje oživljavanja OI. Istraživao je razloge francuskog poraza u francusko – pruskom ratu (1870.-1871.) i zaključio kako je razlog u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost. U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o natjecanju svjetske mladosti na športskom, a ne na bojnom polju.
Početak modernog doba
Olimpijske igre – Atena 1896, Igre I. Olimpijade modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. travnja do 14. travnja 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 športaša (samo muškarci!) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 športova i 43 športske discipline, bilo je to najveće međunarodno športsko natjecanje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 športaša, među njima 19 žena.
Zanimljivo je kako čuveno olimpijsko geslo ‘citius, altius, fortius’ (brže, više, jače), nije ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru izrekao prijatelj Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I “utješno” geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom barunu de Coubertinu, također je “autorsko djelo” jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.
Znale su prvotne Igre trajati i po šest mjeseci. Trajanje je vrludalo, neke su trajale manje, neke više – da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932. godine, pa 1936. u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana. Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na više od 10 tisuća natjecatelja.
Politika uništavala duh olimpizma
Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru došle kao dar da bi ih grubo iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje monstruozne politike. Kasnije, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.
Najtragičniji trenutak olimpijskoj povijesti dogodio se u Münchenu, 1972. godine. Palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan upali su 5. rujna u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih športaša, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do pokolja. U minhenskoj zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja taoca, ubijeno je svih devet izraelskih športaša. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.
Olimpijski krugovi i olimpijski plamen
Najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Europa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja.
Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi tisuće trkača preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kojem će plamen plamtjeti čitavo vrijeme održavanja. Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928.
‘Dream Team’ označio kraj amaterizma
U Coubertinovoj viziji športaši su se trebali natjecati iz športskih ideala, a nikako za novac, i zato na Igrama nije bilo mjesta profesionalnim športašima. Ovo je načelo rezultiralo s nekoliko skandala tijekom moderne olimpijske povijesti. Postepeno je mnogima postajalo jasno da je mnoga amaterska načela pregazilo vrijeme. Svejedno, MOO je insistirao na amaterizmu.
U Munchenu 1972. slavni je devetorostruki Olimpijski pobjednik u plivanju Mark Spitz zamalo bio diskvalificiran i ostao bez medalja jer je na jednom proglašenju, na pobjedničkom postolju, slavodobitno podigao desnu ruku u vis, a, na nesreću, u ruci je držao tenisice jedne renomirane športske kuće.
Tijekom 80-ih godina stroga je amaterska stega popuštala. Točka na i konačno je stavljena na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992 godine, nastupom famoznog košarkaškog ”Dream Teama”, sastavljenog od najvećih veličina američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno, bili profesionalci.
Jedini šport u kojem se profesionalci ne natječu je boks, a u nogometu se također natječu profesionalci, ali samo do 23 godine starosti, da ne bi maksimalna konkurencija najkvalitetnijih natjecatelja kvarila draž natjecanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Ateni, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900 i 1904 godine odličnicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.
Ako bi se baš trebalo odlučiti koji su sportaši obilježili OI, kada se sve zbroji i oduzme, uzevši u obzir broj osvojenih olimpijskih medalja, pa broj samostalno osvojenih zlatnih olimpijskih medalja, dominaciju kojom su pobjeđivali, trajanje te dominacije, raznovrsnost disciplina, stil i športsko savršenstvo – najveći Olimpijci u povijesti Igara su američki atletičar Carl Lewis i njegov sunarodnjak iz bazena Michael Phelps.
