Svi poduzetnicikoji imaju posloženo poslovanje, brojne klijente i vode vlastite „mašinerije“,nebrojeno puta su u situaciji kada poslovne odnose formaliziraju Ugovorima osuradnji. Tim ugovorima definiraju prava i obveze obje strane, potpisnikeugovora.

Za nas koji radimou računovodstvu itekako nam je ugovor bitan dokument kao pokriće ostalih radnjikoje provodimo, a prvenstveno se odnosi na plaćanja.

E sad, postavljam vam pitanje, kako smo došli do tog stupnja da se svaka pojedinost definira ugovorom. A onda kada i definiramo ugovor, dodajemo anexe ugovora.

Što kažete napoštivanju dogovora bez ugovora?

Ako bismo išli još korak dalje ili dublje hajdemo razmotriti oblik poznatog pojma psihološkog koncepta u ekonomiji koja objašnjava dinamiku odnosa između firme i radnika – psihološki ugovor. Štoviše, psihološki ugovor može se odnositi i na mnoge druge vrste odnosa u kojima se očekuje obostrana korist. Ako bismo htjeli bolje razumjeti ovaj odnos na relaciji poslodavac – posloprimac onda se odnosi na neki skup očekivanja u vezi s poslom koji bi zaposlenik trebao napraviti, a od poslodavca se očekuje da pruži određeno radno okruženje i na neki naćin osiguran posao i sigurnost u nadolazećim periodima. Te snage se odmjeruju već na prvom razgovoru za posao gdje obje strane jasno daju do znanja što se može očekivati od tog odnosa. Poslodavac objašnjava o kakvoj vrsti posla se radi te predstavlja benefite koji nisu striktno dio obračuna plaće i isplate novčane naknade na račun djelatnika. Nakon što osoba počne raditi, razumjet će je li to što je bilo predstavljeno zaista tako i u praksi i koliko je ovaj „ugovor“ autentičan i vjerodostojan. Ako dođe do razočaranja, dolazi i do pada motivacije, a možda i kontaminiranjem svoje radne okoline.

Drugi primjer je suradnja davatelj usluge – klijent. Ovaj odnos može biti temeljen na osnovu različitih psiholoških očekivanja o onome što je dogovoreno da će pružiti kroz tu uslugu jedan drugome. Ako dođe do velikog odstupanja, dolazi do pucanja povjerenja / očekivanja i psihološki ugovor stradava. Bitno je zapitati se zašto je došlo do odstupanja i koliko je kao pružateljima usluga u našoj moći da održimo kvalitetan poslovan odnosi da do takvih situacija dolazi što manje.

No, kada bismo svu ovu priču sveli na nešto najjednostavnije, onda bi to bio pojam „držanja riječi“. Ako ja držim svoju riječ i ti držiš svoju riječ, trebaju li nam psihološki ugovori ili bilo kakvi drugi tiskani ugovori kojima dokazujemo to isto?

Držanje riječi je lekcija koju svi usvajamo već u najranijoj dječjoj dobi. Radi se o tome koliko mi držimo do vlastitog integriteta bili u ulozi nas samih ili predstavljali naš biznis.

Jeste li za to da se podsjetimo tko smo kao osobe, koje su naše temeljne vrijednosti do kojih držimo i od kojih ne odstupamo?

Ja jesam, časna riječ 😊!

Mirela

Komentari
Prethodni članakŽupan Danijel Marušić u Šibeniku sudjelovao u radu  Međunarodne konferencije pod nazivom „Interreg: razvoj vizije za budućnost“
Sljedeći članakNjemački mediji o problemima Hrvatske: „Za 20 godina Hrvatska će biti prazna”