Na današnji dan, 15. siječnja 1992., Hrvatsku je priznalo svih 12 članica Europske unije, koliko ih je Europska zajednica brojila u tom trenutku, kao i Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Norveška, Poljska i Švicarska. Bilo je to punih šest mjeseci nakon što je 25. lipnja 1991. Hrvatski sabor donio povijesnu Odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Dotad su Hrvatsku, nakon Slovenije, već bili priznali Litva (30. srpnja 1991.), Ukrajina (11. prosinca), Latvija (14. prosinca), Island (19. prosinca), te Estonija (31. prosinca), kao i San Marino i Sveta Stolica, (13. siječnja). Dan kasnije Hrvatsku je priznalo još devet država, od Australije, Novog Zelanda, Čilea, Argentine i Urugvaja, do Slovačke, Češke, Švedske i Lihtenštajna. Hrvatska je tako postala nezaobilazni međunarodni čimbenik na karti svijeta, suverena država priznata unutar svojih međunarodno priznatih granica.
Za Hrvatsku, izloženu velikosrpskoj agresiji i s okupiranim dijelovima svojeg teritorija, čin međunarodnog priznanja značio je da zauzima svoje ravnopravno mjesto među državama svijeta i da ostvarena neovisnost nikad više neće biti dovedena u pitanje. Kao kruna učvršćenja međunarodnog položaja Hrvatske ubrzo je došao i ulazak u članstvo Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992.
Nakon pobjede u Domovinskom ratu, šest godina kasnije, 15. siječnja 1998., uspješno je dovršen postupak mirnog povratka okupiranih teritorija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Bio je to ujedno i završetak najuspješnije operacije izgradnje mira u povijesti Ujedinjenih naroda, koja do danas predstavlja model rješavanja sličnih kriznih situacija i u drugim dijelovima svijeta. Za uspjeh mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja odlučujuća je bila mirnodopska vizija i državničko vodstvo prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana.