Večeras u Gradskom parku bit će upriličena izložbe Perpetuum mobile akad. umjetnika Luke Petrača u 18,00 sati. Izložba je dio manifestacije Volim ljeto i kulturu koje POU M. A. Relković organizira drugu godinu za redom te tijekom najtoplijih ljetnih mjeseci svaki tjedan našim sugrađanima svih generacija nudimo zanimljive kulturne, kreativne i edukativne sadržaje kako bi se tijekom ljetnih vrućina osvježili kulturom.
O autoru:
Luka Petrač rođen je u Zagrebu 1980. Maturirao je 1998. u III. gimnaziji u Zagrebu. Godine 2001. završava Učiteljsku akademiju Sveučilišta u Zagrebu, a 2006. Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na Grafičkom odsjeku u klasi profesorice Nevenke Arbanas. Od 2008. stalno je zaposlen na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Do sada je izlagao na dvadeset samostalnih i četrdeset skupnih izložbi u domovini i inozemstvu (Zagreb, Dubrovnik, Split, Opatija, Bratislava, Bari, Krakow, Skopje, Johanesburg, Juangriego). Bavi se slikarstvom i primijenjenom umjetnošću. Ilustrirao je dječje knjige i slikovnice (Sveti Franjo Asiški: Pjesma stvorova; Milka Tica: Nogometna bajka; Božidar Prosenjak: Divlji konj). Autor je javnih radova izvedenih u tehnici mozaika i vitraja u Hrvatskoj i Sloveniji. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Matice hrvatske. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama.
O izložbi:
Tijekom povijesti čovjek je nastojao prirodne sile usmjeriti sebi u korist i njihovo djelovanje
pretvoriti u koristan rad kako bi maksimalno iskoristio resurse koje ima, odnosno podvrgavao prirodne sile svojoj volji i moći. Od kada je spoznao neke osnovne zakone fizike čovjek je pokušavao proizvesti perpetuum mobile, stroj koji bi radio bez vanjskog izvora energije. Proizvodnja rotacijskih strojeva u 13. st., Peregrinusov perpetuum mobile baziran na magnetskoj sili, ideje R. Bacona, sve su pokušaji izrade takvog stroja. Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), veliki talijanski umjetnik, znanstvenik i istraživač u području mehanike, bavio se proučavanjem gibanja te nakon brojnih istraživanja i nacrta 1475. godine objavljuje da vječno gibanje, tzv. „perpetuum mobile nije moguć“. Uskoro su i drugi fizičari i znanstvenici dokazivali da stroj koji bez temperaturne razlike pretvara toplinsku energiju u mehaničku nije moguć. Iako su već u XVIII. st. mnoge znanstvene ustanove (npr. francuska Akademija znanosti) proglasile problem njegove izrade nerješivim i danas gotovo sa sigurnošću znamo da je takav stroj nemoguć, ideja postojanja takvog stroja i dalje je vrlo izazovna i intrigantna.
Umjetnost, inspirativna i uzbudljiva kakva jest, istovremeno je i tvrdoglava, svojeglava, prkosna, beskrajno kreativna te podložna istraživanjima, interpretacijama i reinterpretacijama. Na tom je tragu i izložba naziva Perpetuum mobile, akademskog umjetnika Luke Petrača s kojom se predstavlja novogradiškoj publici. Izložba se sastoji od 11 plošnih radova različitih dimenzija izvedenih u tehnici mozaika, tri rada su u kombinaciji akrila, flomastera i olovke te jedna skulptura koja tematski zaokružuje cjelinu kruženja tvari i protoka energije. Pri oblikovanju strojeva samopokretala umjetnika je posebno privuklo isprepletanje prirodnih i humanističkih znanosti, a kako sam kaže, pravilne kvadratne formate radova odredio je radi simbolike kvadrata kao racionalizacije misli. Vrlo organizirano, minucioznim pristupom, unutar kvadrata postavlja različite modele koji tragaju za rješenjem izgleda dijela (Planetarni zupčanik), cjeline (Gravitator,
Pokretalo) ili čak vizualnog prikaza događanja (Zaokretni moment) stroja koji proizvodi energiju bez prirodnog materijalnog resursa. Medij u kojem je umjetnik u ovom ciklusu našao za najautentičnije izraziti i materijalizirati svoje ideje je prvenstveno mozaik, stara likovna tehnika bazirana na slaganju kamenih pločica koju je umjetnik odabrao kao kontrast onome što bi stroj mogao biti (fleksibilan, pokretljiv, prostoran), a istovremeno je htio naglasiti i trajnost kao poveznicu između zamišljenog stroja i korištene tehnike.
Znalačkom uporabom različitih vrsta kamena (smalti, mramor, obluci, granit, poludragi kamen) i prostudiranim rasporedom u odnosu na podlogu autor je postigao zamišljene oblike s naglaskom na ideji neprekinute pokretljivosti stroja i otpornosti tehnike mozaika s obzirom na vrijeme. Čitava koncepcija je idejno zapravo kontrastna, ponekad oksimoronska, poput bezvremenskog trajanja materijala, ali prožeta pozitivnom energijom i željom za komunikacijom koja pokreće – oduvijek i zauvijek.
Tekst: Danijela Juranović, viša kustosica
