Pandemija koronavirusa pogodila je sve grane gospodarskog i društvenog života, između ostalog, i vjenčanja. Nakon popuštanja mjera i dopuštanja svatovskih svečanosti krenula je sezona vjenčanja.
Krenula, pa stala…
Svi su se nadali da će virus u ljetnim mjesecima oslabjeti, ali događa se upravo suprotno, nagli skok zaraženih u Hrvatskoj, ali i zemljama u susjedstvu.
Naša sugrađanka Ljiljana Šoch, event managerica, obrtnica već dvadeset godina vlasnica je Salona vjenčanica Exclusive, Exclusive events, obrta za organizaciju evenata i caffe bara Carpe diem, potpredsjednica obrtničke komore Brodsko posavske županije .
Vlasnica prekrasnih prostora, sjajnog buisnessa,koji se, kako ističe Ljiljana, tijekom ove pandemije pretvorio u neizvjesnost, slušanje preporuka i borbu za opstanak:
– Koliko god se trudim biti i ostati pozitivna, teško je.
Osim što su nam svima poslovni planovi pali u vodu i vrijeme je poslovne stagnacije, sada sigurno… Naime, u svibnju kada smo ponovno otvoreni, ponadali smo se da ćemo ipak nastaviti normalno, bez novog normalnoga, no ispada da se sada moramo pomiriti s tim „novim normalnim” i živjeti i raditi prema preporukama.
Kako sam ja u svom poslu profesionalac, ali i čovjek, na prvom mjestu, žao mi je, prije svega, mladenki jer ipak je to njihov poseban dan u životu. Organizirati ga s tolikim ograničenjima, pomicati datume i onda ponovno organizirati sve od početka, djevojkama je jako teško i stresno.
Žao mi je što je to tako i čudi me i žalosti činjenica da Slavonija ispada novo žarište?!
Budimo realni, u Slavoniji je najmanja koncetracija ljudi općenito, ne znam želi li se nama „servirati” da smo neodgovorni, neodgovorniji od ostatka Hrvatske, gdje je koncetracija ljudi veća i gdje ima puno turista?!
Slavonija opet ispada žrtveno janje,a o turizmu u Slavoniji da ni ne pričamo, jer poslije ovakvih brojki i novih žarišta, sumnjam da će se netko odlučiti obići Slavoniju – kaže Ljiljana Šoch.
Organizacija svatova – cijela industrija ljudi
– Što se tiče svatova općenito, to je jedna velika industrija, gdje djeluje i radi jako puno ljudi, dvorane za svatove, cvjećari, fotografi, slastičarne, catering,restorani, kozmetički saloni, frizerski saloni,dekorateri, bendovi, rasvjeta, butici svečanom robom, saloni vjenčanica i mnogi drugi.
Cijela ta industrija i svi ti ljudi će još manje raditi i opstat će samo najjači.
U ovakvom okruženju i s takvim ograničenjima nisam nikada radila, navikla sam na moving, smišljanjei kreiranje novih lijepih događaja, donošenjem novina na naše područje i borbom za bolje.
U ovom trenutku, to ništa ne mogu, moj moto je bio, samo je nebo granica, ali sada imamo koronu, koja je granica ,a ona je jako blizu.
Takvo „štopanje” me ispočetka deprimiralo i još me pomalo iskreno deprimira, no moramo se truditi biti pozitivni i razmišljati pozitivno i iz svake situacije izvlačiti najbolje jer nam u suprotnom prijeti psihički slom što nikako nije dobro i teško je popravljivo.
Slušam motivacijske govornike i to mi uvelike pomaže da budem pozitivnija i prebrodim sve ovo, preporučila bih to svakome, jer kako sam nedavno čula, ako već izmišljamo, ako unaprijed gledamo crno i loše, jednako tako možemo izmišljati i gledati u budućnosti sreću i pozitivu, to će nam više služiti.
I trebamo biti zahvalni za sve, što je isto tako jako bitno, a činjenica je da svi imamo i svaki dan na nečemu biti zahvalni.
Što se tiče gospodarstva, dolaze nam još teža vremena, no moramo se boriti i raditi, zaboraviti na tugu i sve ovo što nas je unazadilo i gledati naprijed – priča Ljiljana.
A kako je krenula Ljiljanina poslovna priča
– Što se tiče mojih početaka, bili su, zaista, početci. Imali smo kuću za salon koju je kupio svekar, ali ipak je odlučio u njoj ne živjeti. Ja nisam imala posao, studirala sam pravo, kao mladi bračni par, imali smo od kapitala dobar auto na kredit, koji smo prodali i uložili novce u salon.
Ostavili smo si samo 14000 kuna za drugi auto, jer smo tada živjeli kod suprugovih roditelja u Gunjavcima, digli smo još kredita, sami radili, što god smo mogli u salonu i na dan otvorenja, prije 17 godina, otvorili sa sto kuna u džepu, od kojih sam kupila bombone za otvorenje.
Znanje o radu s vjenčanicama sam dobila od salona preko kojih sam kupila vjenčanice i tako sam započela. Predan rad ,učenje, iskrenost i poštenje doveli su do napretka.
Mladenke se iznenade kada im kažem, nije dobra, nije lijepa i užas, no ja sam takva, uvijek iskrena i bitno mi je da svaka mladenka sjaji na svoj veličanstveni dan. Nikad mi na prvom mjestu nije bio novac za najam, nego ljepota i zadovoljstvo mladenke. I baš se, nekako povežem i volim svoje cure.
Općenito, u bilo kojem poslu koji sam radila, nije mi primarna zarada, nego kvaliteta.
Jednako je i s projektom Sajam vjenčanja, gdje sam željela na jednom mjestu okupiti obrtnike i poduzetnike sa šireg našeg područja, osigurati njima što bolju promociju, osigurati mladencima što bolji sadržaj i popuste, napraviti lijep događaj u gradu koji je na izvrsnom mjestu, geografskom položaju, malom gradiću koji može puno.
Sve sam to uspijevala, ove godine trebao ni biti peti po redu,no vidjet ćemo – hrabro progovara ova samosvjesna žena.
