Gradski muzej: U petak izložba Igora Čabraje “Grafike”

Životopis: Igor Čabraja rođen je 23. travnja 1976. u Slavonskom Brodu. Matematičku gimnaziju završio je 1994. u rodnom gradu. Godine 2001. upisuje Studij likovne kulture na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a sljedeće akademske godine (2002./03.) prelazi na Nastavnički odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 2006. godine u klasi prof. Dubravke Babić. Radio je kao vanjski suradnik u zvanju asistenta na Odsjeku za likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku daljnje tri godine te kao umjetnički suradnik na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godinu dana (2009./10.) predavao je likovnu kulturu u OŠ Blaža Tadijanovića u Podvinju u Slavonskom Brodu. Od 2010. godine zaposlen je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zagrebu. Dobitnik je Premije HAZU (2012.) na 6. hrvatskom trijenalu grafike. Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu te Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Sadržaj jest stvarnost, izvorni materijal jest bila fotografija, koja je u međuvremenu, promijenivši medij, promijenila i sadržaj, postala je slika stvarnosti. Ili, recimo, ono kako grafika vidi stvarnost, što se događa kada se ona prebaci na ploču, pa zatim akvatintom otisne na papir. Ili, drugim riječima, kada se stvarnost pretvori u svojevrstan binarni kod, kada tehnologija izrade izbriše nijanse između crnog i bijelog, tada se ona ogoli na svoju strukturu, postaje njen uzorak.

Slijedeća karakteristika grafičkog medija jest umnožavanje. U tri predložena primjera Čabraja dimenziju multiplikacije koristi konceptualno, kao izvedbenu polugu u proizvodnji sadržaja. Kao da otvara lepezu različitih primjena posredovanja prelasku iz jednog medija u drugi temeljem umnožavanja. Pa će tako uobičajenu vizuru nebodera ostvariti ponavljanjem istog uzorka, jednog para balkona. Koji svojim elementima, okruglom satelitskom antenom i pravokutnim klima uređajem istodobno definiraju i stvarnost i postaju grafički elementi u izgradnji njena portreta. Pri čemu upravo zahvaljujući umnožavanju takav neboder postaje i metaforička slika društva.

U drugom slučaju, panoramskom prikazu planinskog masiva na Marsu, osim što se vertikala društva promijenila u horizontalu prostora, a gro plan lokalnog proširio na total vanzemaljskog, umnožavanjem se ne riješava motiv, nego nasuprot tome, svi su elementi ove mozaične slike

međusobno različiti, tek fizičkim slaganjem jednog kraj drugog proizvode jedan prizor. Vrlo je složena izrada petnaest segmenta istog prizora i njihova 'montaža' u cjelinu, no svaki od njih ima i svoj osobni potpis – neki višak ili karakteristiku što mu otisak nužno daje, dodatnu izmaglicu na nebu ili tamnu liniju na dnu. Pojedinačno autentični, zajedno kao da proizvode neku mrežu, meridijansku ili slično, kroz koju gledamo. A zapravo gledamo kroz grafičku mrežu, nužnu da bi se panoramski prikaz uopće i mogao ostvariti.

Krenuvši od lokalnog, prešavši preko planetarnog, logično je da ćemo završiti u individualnom. (Ili će taj redoslijed postav promijeniti?) Četiri uspravne grafike B2 formata gotovo su posve crne. Može ih se shvatiti i kao predstavnike žanra u kojem se boduje dubina crnila. Pa, iako će autor izraziti svoju sumnju u dovoljnu dubinu crnila na jednom od četiri aduta, kritičar će to shvatiti kao pecanje komplimenta: izlazak u arenu dubine crnila, platformu na kojoj se grafičar dokazuje, Čabraja je riješio visokim postavljanjem letvice standarda crnog. Naizgled isti, četiri svemira u sredini imaju četiri različita meteora ili asteroida. Planete nisu, to je jasno. Rješavanje žanrovska zadatka na razini medija, kao narativ uzima žanrovsku dimenziju na osobnoj razini: četiri asteroida ilustriraju četiri knjige koje nije pročitao. A dobro znamo da svaka ima svoj svemir. Boris Greiner