Iako je tribina ponudila niz korisnih savjeta i konkretnih problema s kojima se svakodnevno susreću pripadnici braniteljske populacije, ali i članovi njihovih obitelji, zabrinjavajuće je kako tema nije naišla na značajan odaziv novogradiščana, ali niti predstavnika gradske, pa ni županijske vlasti.
Iako su bili najavljeni predstavnici nekoliko Ministarstava, tribini je nazočio samo predstavnik Ministarstva unutarnjih poslova , odsjeka za psihosocijalnu i zdravstvenu zaštitu, BORIS TOT, predstavnici Udruge ZAVJET, u ime zajednice udruga, predstavnik HRVATSKOG POLICAJCA iz Požege, ravnatelj novogradiškog Centra za socijalnu skrb, Branko Medunić i ravnatelj Industrijsko obrtničke škole, profesor MIjo Matošević
.Ipak, predstavnici medija, kojima je, također bio namijenjen jedan dio predavanja, svoj su zadatak i temu ozbiljno shvatili. Istaknula je to i glavna moderatorica tribine, stručnjakinja koja s problemima branitelja živi već 17 godina kroz svakodnevna individualna i grupna savjetovanja, ovaj puta u ulozi izaslanice Mionistarstva branitelja, voditeljica Tima za pishosocijalnu pomoć, magistrica Ljiljana Lukačević.Upravo su mediji ti koji problem mogu potencirati, ali ga i plasirati na pravilan način. Problem suicida, na žalost, u današnje vrijeme „žutog“tiska, mediji dodatno pogoršavaju senzacionalističkim pristupom temi ,koristeći se, pri tome, statistikom i tragičnim slučajevima s ciljem povećanja naklade.Na sreću, stvari su ipak, značajno, drugačije na lokalnoj razini gdje predstavnici medija temi pristupaju iznimno ozbiljno i objektivno, istaknula je Ljiljana Lukačević.Upravo ste vi, obratila se magistrica Lukačević prisutnim predstavnicima medija, prateći probleme i tribine ovakvog sadržaja, kontinuirano „radili“ na sebi i svojim novinarskim vještinama, trudeći se, u prvi plan, staviti brigu za pojedinca, čovjeka, a ne nakladu ili slušanost.
Ono što bi trebalo zabrinuti sve nas kao članove društva, stravična je statistika.Iako je o brojkama nezahvalno govoriti, u ovom se slučaju ne mogu izbjeći.Hrvatska ima trenutno dvije važeće statistike i obje su jednako crne.Statistika Državnog zavoda za statistiku kaže kako se u Hrvatskoj svakih 7 sati i 42 minute ubije jedna osoba, statistika Ministarstva unutarnjih poslova tvrdi kako je riječ o vremenskom periodu od svakih 10-ak sati. Možda je naš prirodni strah od smrti razlog što se o ovakvim temama izbjegava govoriti javno, smatra moderatorica, Ljiljana Lukačević.Možda u toj činjenici možemo tražiti i razlog iznimno slabog odaziva .Ipak, samo ukoliko se upoznamo s rizičnim faktorima i naučimo ih prepoznati, problem možemo umanjiti.A, onda možemo pronaći i alternativu suicidu.
Ipak, s godinama i praksom temeljenom na bezbrojnim razgovorima s braniteljima, koliko god životne priče bile posebne i jedinstvene, iskristalizirali su se neki zajednički, rizični faktori.Osjećaj nemoći, dolaska pred zid, osjećaj napuštenosti od svih, krajnje razočarenje vlastitim životom i ulogom u Domovinskom ratu.Uz sve to, problem stvara i dostupnost vatrenog oružja, kao i barbiturata.Osim toga, činjenica s kojom se slažu i predstavnici struke je i da se vrijeme u kojem živimo, drastično promijenilo i bili mi sudionici Domovinskog rata ili ne, vrijeme možemo mjeriti na ono prije i ono poslije.
Poruka tribine, ipak, može i mora biti, kaže moderatorica, Ljiljana Lukačević.Alternativa uvijek postoji, i upravo je javno govorenje o ovakvim temama svojevrsno slavljenje života.
Autor: Simonida Tarbuk/photo Novagra
