“Još me zdravlje dobro služi, osjećam se dobro, uživam u svim tim poljoprivrednim poslovima”, kaže Nedjeljko Mrmak kojemu pomažu supruga, sin, ali i vrijedni unuk Daniel.
GORICE – U poljoprivrednom gospodarstvu Nedjeljka Mrmka iz Gorica kod Nove Gradiške, prava seoska idila: dvorište puno djece – šestero unučadi – što su u našim selima sve rjeđe slike. Malo dalje veliko jato kokoši, pura, gusaka, pataka koje dijele zajednički ograđeni pašnjak. Drži ova obitelji i svinje, imaju zemlje i šume, piše Agroklub.
Jedno tipično malo poljoprivredno gospodarstvo u kojemu svi rade i koje je oduvijek živjelo od poljoprivrede.
“Nekada sam u šumi držao i više od dvjesto svinja koje su tamo bile cijele godine, žirovale, rovale i tražile hranu u prirodi od koje su i preživljavale. To je tada bila vrlo jeftina i unosna proizvodnja. Pred početak rata imali smo ih osamdesetak i sve su ostale u šumi. Kada smo se iz progonstva vratili kući, “ni jedna nije ostala”, prisjeća se osamdesettrogodišnji Nedjeljko nekadašnjeg načina proizvodnje u Goricama, selu koje ima i ogroman prisavski pašnjak na kome su od jeseni do proljeća pasla velika stada krava i konja.
Naš domaćin veoma je vitalan čovjek i pored toga što je dobrano zakoračio u deveto desetljeće obavlja još mnoge poslove u poljoprivredi.
U devetom desetljeću radi sve poslove u poljoprivredi
“Obrađujem 10 jutara oranice i održavam četiri jutra šume. Ja do sada sve radim: orem, sijem, kosim, vozim… Još me zdravlje dobro služi, osjećam se dobro, uživam u svim tim poljoprivrednim poslovima, idem i u šumu, ali ne radim sa motorkom, to mi sin pomaže. Volim sve raditi, jedino ne volim baš tanjurati, iako i to radim. Nedavno smo kupili ovaj traktor od 60 konja i nitko sretniji od mene”, zadovoljan je Nedjeljko i pokazuje nam prinovu u dvorištu.
Dok Nedjeljko više radi na njivama njegova supruga Milka brine o šest krmača, nerastu odojcima i tovljenicima. Taj mali projekt osmislio je njihov sin Siniša, koji ima stalni posao, pa ne stigne puno oko poljoprivrede, ali je vrstan majstor za gradnju objekata za uzgoj stoke koje je sam isprojektirao i izgradio.
“Mi nemamo problema sa plasmanom svinja, sve što proizvedemo mi i prodamo. Imamo stalne kupce koji su se uvjerili u kvalitetu naših odojaka i tovljenika”, kaže Siniša i dodaje da obitelj nastavlja tradiciju svinjogojstva, ali na jedan moderniji način.
Male su nam mirovine, pa puno radimo
Najveći dio posla u svinjcima obavi Nedjeljkova supruga Milka, a rado joj u tim poslovima priskoči i šetnaestogodišnji unuk Daniel.
“Nije lako sve to uskladiti. Imamo stalno posla na njivama, u dvorištu, svinjcima, vrtu. Velika smo obitelj, treba i snahi Josipi pomoći i oko djece. Jedna idu u školu, druga su još mala, treba skuhati, spremati, ali dobro je sve izdržimo”, kaže Milka dok razgovaramo kraj poluprazne drvene kukuruzane, iako su završili berbu kukuruza na jednom dijelu površina.
“Ove godine kukuruz nam je jako podbacio, razočarali smo se, evo sa jednog hektara ubrali smo prikolicu kukuruza u klipu. Veliku štetu su nam načinile divlje svinje, a i suša je uzela svoj danak”.
Na pitanje može li se živjeti od poljoprivrede Milka odgovara:
“Mi smo malo mješovito gospodarstvo, može se živjeti uz male poljoprivredne mirovine koje suprug i ja imamo, ali uz puno rada. Mi smo zadovoljni, najbitnije je da smo zdravi, da se slažemo i dogovaramo tko će što raditi.”
“Na ovako manjim gospodarstvima sada se teško može živjeti od poljoprivrede. Nama donekle sigurnost daju te naše mirovine, ali velika nam je potpora sin Siniša, koji ima stalni posao, pa kada nama financijski zaškripi on uskače”, kaže Nedjeljko.
Izuzetno vrijedan 16-godišnji unuk Daniel
Najstariji član obitelji pohvalio nam je i najmlađeg radno aktivnog člana, unuka Daniela, učenika prvog razreda novogradiške Industrijsko-obrtničke škole.
“Školuje se za konobara, a jako voli poljoprivredu i puno nam pomaže. Ne hvalim ga zato što je naš unuk, ali on je jako vrijedan. On je sinoć do osam sati radio u štali, očistio svinjce, a nabavio je puno peradi o kojoj brine, a preko ljeta zaradio je i džeparac pomažući jednom voćaru u selu”,
Kada sam tog dana u predvečerje posjetio obitelj Mrmak, on je hranio svoje veliko jato peradi.
“Imam ukupno oko 200 koka, pataka, gusaka i pura. Držim i zečeve, imam i svoje kućne ljubimce: dva psa i četiri mačke i vodim veliku brigu o njima. Kada sam bio mali često sam se igrao sa životinjama, a uz baku i didu zavolio sam poljoprivredu. Kako sam odrastao tako sam sve više nabavljao perad”, kaže ovaj vrijedan i simpatičan mladić, koji se pomalo razlikuje od mnogih svojih vršnjaka koje u tim godinama više zanima nestvarni virtualni svijet.
Volio bih naći i oženiti vrijednu curu
I Daniel voli kompjutor. Često ga uspješno koristi za oglašavanje prodaje obiteljskih proizvoda, a pomaže i susjedima u prodaji ili kupnji svinja, traktora, plugova i svega drugog. Pomalo spaja poljoprivredu i trgovinu, možda će s tim ljubavima i talentima uploviti u poduzetničke vode, jer već sada na svom obiteljskom gospodarstvu uči kako proizvesti, ali i kako prodati svoje proizvode.
“Kupim naprimjer patke, guske i kokoši, pure, pa kada izlegu mlade prodajem ih dok su manje, prodajemo i jaja, imamo i za njih stalne kupce i vidim da to ide. Od prodaje si zaradim džeparac, spojim ugodno s korisnim. Samo treba raditi, i imati volju za to što se radi, a ja imam veliku volju, ništa mi nije teško. Kada završim školu volio bih ostati živjeti na selu, naći posao u struci i raditi, a kod kuće se i dalje baviti poljoprivredom”, već sada zna ovaj mladić za što se želi opredijeliti i kako živjeti.
“On je zaista jako vrijedan, radi sve moguće poslove, iako ide tek u srednju školu. Ja mu kažem da bježi što dalje iz poljoprivrede, da se ne muči kao baka i dida, ali on ne sluša, hoće još proširiti gospodarstvo i ne želi otići iz Gorica”, ponosna je baka Milka na svog unuka.
“Želio bih još nabaviti ovce, koze i kravu i nastaviti se baviti poljoprivredom. Želja mi je naći i oženiti vrijednu curu koja bi radila sa mnom i s kojom bih stvorio obitelj”, kaže ovaj simpatični mladac. Cure, javite se ako slično razmišljate i želite živjeti na selu!
