Vlada RH u relativno kratkom vremenu mora pronaći rješenje za jedan od najdramatičnijih problema s kojim će se suočiti svi budući umirovljenici rođeni 1962. godine i kasnije. Riječ je o tzv. dodatku 27 posto na dio mirovine koji umirovljenici primaju iz prvog mirovinskog stupa, objavio je Jutarnji list.
Taj dodatak imaju svi umirovljenici koji su ostvarili mirovinu prema općim propisima još od 1999. godine, s tim da na stranicama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje jasno piše kako je od 1. siječnja 2012. taj dodatak na mirovinu od 27 posto “sastavni dio mirovine”. Stoga je potpuno nejasno zbog čega su odgovorni u Vladi RH odlučili tretirati apsolutno sve buduće umirovljenike, koji osim što izdvajaju za prvi mirovinski stup i štede u drugom mirovinskom stupu, kao kategoriju povlaštenih umirovljenika koji nemaju pravo na dodatak od 27 posto.
Žrtve sustava
Već se događa da pojedini novi umirovljenici, rođeni 1962., zbog takvog stava Vlade RH počinju primati dramatično niže mirovine nego tek nekoliko dana stariji ljudi, a problem bi mogao eksplodirati s valom umirovljenja radnika s malom štednjom u 2. stupu koji se očekuje 2019. godine.
Cijelo vrijeme Vlada RH iz nepoznatog razloga ima namjeru buduće fiskalne uštede realizirati na teret budućih umirovljenika tako što će ili ukinuti “dodatak 27 posto” ili tako što će arbitrarno smanjivati taj dodatak od generacije do generacije ili od pojedinca do pojedinca. Tu je priču uporno, uz davanje vrlo malo konkretnih informacija o izgledu budućeg sustava, ponavljao i novi ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, a vrlo slično odgovorio nam je i jučer kad smo ga upitali kakav je to plan sa “snimanjem” generacija od 1962. godine koji nalikuje državnom arbitriranju o visini mirovina na uštrb ušteda osiguranika u 2. mirovinskom stupu.
Projekcije
– U Ministarstvu radimo projekcije, analizira se svaka godina pojedinačno – ponovio je Pavić te zamolio za razumijevanje do kreiranja cjelovitog rješenja kada će moći reći nešto više.
Tek kad smo ministra upitali kako je uopće moguće analizirati godine pojedinačno pa onda arbitrirati o visini mirovine iz 1. stupa na štetu primanja iz 2. stupa te zašto jednostavno ne ostave “dodatak 27 posto”, što bi bilo najpravednije, a fiskalne uštede potraže u neučinkovitosti javnog sektora, Pavić je prvi put odgovorio pomalo utješno za sve buduće umirovljenike iz 2. stupa.
– Najvjerojatnije će se ostaviti 27 posto, no dodatne analize nisu na odmet kako bismo vidjeli stanje. Ne želimo biti brzopleti. Uskoro ćemo imati cjelovito rješenje – poručio nam je Pavić.
U slučaju da Vlada RH kojim slučajem ipak odluči posredno oštećivati naše individualne uštede u 2. mirovinskom stupu, valja podsjetiti na pet krucijalnih bitnih činjenica.
Prvo, dodatak od 27 posto uveden je jer je prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti bankrotirao te više po starim formulama nije mogao osiguravati mirovine dostatne za egzistencijalni minimum velikom broju umirovljenika. Taj se dodatak de facto financira iz poreza, a ne iz doprinosa za prvi mirovinski stup te se radi o vrlo specifičnom obliku međugeneracijske solidarnosti. Drugi mirovinski stup s tim nema veze i nikako ne bi trebao biti žrtva kolapsa prvog stupa.
Drugo, kada bi se budućim generacijama ukinuo ili umanjio “dodatak 27 posto”, to bi značilo kršenje principa međugeneracijske solidarnosti, baš kao i rušenje temelja 2. stupa. U tom bi slučaju trebalo, primjerice, svim generacijama prije ili poslije trajanja “dodatka 27 posto” osigurati obeštećenje, odnosno povrat sredstava koja su kroz poreze uplaćivali generacijama koje su dobivale 27 posto.
Treće, arbitriranje od generacije do generacije nakon 1962. ili od pojedinca do pojedinca temeljem zbrajanja budućih mirovina iz 1. i 2. stupa, i to tako da se onima s pristojnijim udjelom mirovine iz 2. stupa smanji “dodatak 27 posto”, zapravo znači diskriminiranje individualne štednje u 2. mirovinskom stupu. To pravno nije održivo.
Bolje mirovine?
Četvrto, mirovinska reforma kojom je uveden 2. mirovinski stup pokrenuta je jer je bilo očigledno da 1. stup više nije održiv, ali i zbog toga da bi jednoga dana realne mirovine možda nekome bile nešto više nego što bi mogle biti one iz 1. mirovinskog stupa. Ako bi se onemogućio rast ukupne mirovine, u tom bi slučaju cijela mirovinska reforma izgubila smisao.
Svih onih ušteđenih 86 milijardi u mirovinskim fondovima zapravo bi služilo za krpanje propalog 1. stupa uz život na granici ili ispod egzistencijalnog minimuma. A sve zbog toga jer više hrvatskih vlada zaredom nije imalo dovoljno znanja i odlučnosti za kvalitetnu dugoročnu fiskalnu konsolidaciju, kao ni ekonomsku politiku koja će jamčiti dugoročno održiv rast.
Peto, 2. mirovinski stup je svojevrsni “društveni ugovor” u kojem se budućim umirovljenicima obećalo da će dobivati novac iz 1. stupa plus ušteđena sredstva iz 2. stupa uvećana za prinose, a umanjena za naknade mirovinskim fondovima za upravljanje. Ako bi umanjivali mirovine iz 1. stupa, onda bi zbog obezvređivanja ušteda u 2. stupu trebali poštenja radi svim štedišama u 2. stupu ponuditi dvije opcije: A) što hitnija isplata dosad ušteđenih sredstava iz 2. stupa na tekuće račune građana i povratak u 1. stup ili B) prestanak uplaćivanja u 1. stup te preusmjeravanje svih mirovinskih davanja u 2. stup.
Ako bude zdravog ministarskog razuma, takvi radikalni zahvati s visokim sistemskim rizicima neće biti potrebni.
