Pokazala je to i svojevsrna domaća inačica one čuvene “Muškarci su s Marsa, žene s Venere” ( doduše, bez imalo kopiranja ) predstavljena kroz kazališnu predstavu LUTKA, obiteljski projekt teatra Gavran, svojevsrni poklon publici za prvih 10 godina uspješnog rada i postojanja kazališta.
Već po običaju, novogradiščani su još jednom, zahvaljujući sjajnom Miri Gavranu, među prvima u Hrvatskoj imali priliku vidjeti najnoviji uradak jednog od najprevođenijih kazališnih autora mlađe generacije, našeg Mire. Najprije zahtjevni New York , potom publika u dvorani Lisinski u Zagrebu, a onda sinoć ( srijeda, 17.listopada) publika u dvorani Relković.
Tipični kazališni proizvod Mire Gavrana s vječno inspirativnom temom muško-ženskih odnosa, ovaj je puta zašao u noviju, suvremenu dimneziju, s elementima science fictiona, obzirom kako žena u predstavi nije žena, nego savršena androidna ženska replika. Lutka je jednostavna, toliko poznata životna drama s elementima tragedije i komedije, u kojoj se svatko od nas našao više puta. Možda je, upravo zato i toliko dobro prepoznata i prihvaćena od novogradiške publike. Priča govori o tipičnom 39-godišnjaku koji nakon raspada dugogodišnje veze, ne želeći biti sam, ali se ne želeći zamarati traženjem nove potencijalne partnerice, u skladu sa 21.stoljećem i čudovišnom tehnologijom, naruči ženu-lutku programiranu za ispunjavanje svih muških želja. Problem je u tome što je kreatorica žene-lutke, žena znanstvenica koja i sama nosi križ neuspjeha i nerealiziranosti zbog razvoda braka. On, Marko, trenutno je najpoželjniji hrvatski neženja, Robert Kurbaša, a ona, Stela, lijepa Lara, odnosno, Doris Pinčić.
Relativno kvalitetno odrađene glumačke role, suptilno-minuciozna ženska režija Mladene Gavran i jednostavan tekst, prepun vječnih, dobro poznatih klišea o muškarcima i ženama naišao je na sjajan prijem novogradiške publike, i to ne samo iz lokalpatriotskih razloga. Iako će zahtjevnija kazališna publika pronaći niz zamjerki utemeljenih upravo na jednostavnosti, razumljivosti i pomalo banalnosti, Miro Gavran, a to mu svakako valja priznati, našao je izvrstan recept za povratak publike u kazalište i jednom zauvijek raskrstio s tvrdnjom kako je uživanje u kazalištu namijenjeno intelektualnoj eliti. Jer, budimo iskreni, od antike na ovamo, od Šekspira i elizabetinskog vremena, u kazalište su išli svi-i mesar iz kvarta i ulična pralja, ali i kralj sa svojom svitom. Pa, zašto onda stvari ne bi tako funkcionirale i danas, kada je puk, više nego ikada, željan zabave, opuštanja, ali i pomalo ljudski zluradog, uživanja u tuđim problemima ( tako je, sigurno, lakše odbolovati vlastite probleme). Prepoznavši se u gotovo svakoj replici, publika je predstavu čitavo vrijeme na pravim mjestima bodrila pljeskom, ali i smjehom.Jer jednog Roberta-Marka, ali i Doris-Stelu ima svatko od nas kod kuće. Ona može istovremeno kuhati, biti mazna, poželjna, ali i rješavati njegove frustracije i probleme s posla, dok on, poslije ručka može samo čitati novine, i tu nema pomoći. Isto tako, za svaki njegov problem, najbolje je rješenje seks, koji bi svaka prava žena, bila ona supruga ili djevojka, trebala ponuditi.
Muškraci ne znaju čitati misli, nemaju pojma o čemu ona razmišlja, čak i kada s njom žive godinama, stoga bi njoj, to već jednom trebalo postati jasno. Isto tako, svaku stvar i situaciju ne treba analizirati do beskraja, jer stvari su uvijek jasne, ako se jasno i direktno iznesu.
S vremenom, prema onoj vječnoj-shvatiš što si imao tek onda kada to izgubiš, Marko postane svjestan kako je živa žena, ona njegova s kojom je raskinuo, puno kvalitetnija od industrijski i laboratorijski kreirane, u čemu mu, kao svaka prava žena, pomogne i Stela, upozoravajući ga na greške koje ponavlja u svim svojim odnosima.
Baš kao i u starim antičkim pričama, i Lutka na kraju nudi životnu pouku-ukoliko ženu tretirate kao lutku, žena će se kao lutka i ponašati. Istom analogijom ponašate li se prema njoj kao prema princezi, ona će to znati vratiti. Kako je humor provjereno najbolji lijek, terapija, ali i sjajan način edukacije, upravo u takvim situacijama, predstava nudi svoje najjače momente. Zahvaljujući prostodušnim, ali i analitičkim životnim pogledima žene-lutke, muškarac, napokon, uviđa sve svoje propuste u odnosu sa ženama, a nju prihvaća onakvom kakva je. Kada konačno postanemo ne samo svjesni svojih različitosti , nego ih kao takve i prigrlimo, svijet će postati ljepše mjesto na Nju i Njega. Ili, možda neće? Jer, ima nešto i u svađi, a posebno u pomirbenom sexu.
90-ak minuta opuštene zabave, bez prevelikog razmišljanja i opterećenja, pokazao se, na kraju, kao pun pogodak .I još nešto, što je daleko važnije od predstave i njene kvalitete. Miro Gavran još je jednom pokazao kako su najveći u pravilu i najskromniji i najjednostavniji ljudi. Iako je proputovao svijeta, iako ga slave na kazališnim daskama svih kontinenata, iako je jedini koji ima vlastiti festival, Miro Gavran je kod svoje kuće isti onakav kakav je bio i kao novogradiški gimnazijalac. Jednostavan, skroman, topao u ljudskim odnosima, neumoran kada je riječ o čašici razgovora sa svojim sugrađanima. U stopu ljudskim kvalitetama i šarmom prati i Mladena. A, publika to zna prepoznati, osjetiti i nagraditi. Zbog toga je Tetar Gavran uvijek dobrodošao.
Autor: Simonida Tarbuk
