Koliko god bio koristan, Facebook ima i onu drugu stranu, koju mnogi ne žele priznati, ovisnost o njemu, ali mnogi su spremni to nazvati drugačije, kao poremećaj nagona, odnosno neodoljivu potrebu.
Psihijatar bi to opisao otprilike ovako: ovisnost znači užitak u ponavljanju radnji koje stvaraju ugodu, a komunikacija u stvarnom svijetu za većinu pojedinaca predstavlja problem, pa se nekima dogodi da se potpuno “presele” u virtualni svijet.
Već sada se postavljaju pitanja postaje li osoba vremenom ovisnik o Facebook-u ili ne, no, mišljenja su podijeljena. Iako imam veliki odmak od Facebook-a, poznajem mnoge, koji nakon što startaju komp, prvo otvore Facebook i ne skidaju se s njega dobar dio vremena, tražeći “prijatelje” i prijatelje ili igrajući igrice na njemu.
Jedna od meni bliskih osoba, članica na Facebook-u, ispričala mi je ovo:
– neki dan sam otišla na roditeljski sastanak i umjesto da slušam šta govori učiteljica, uhvatila sam samu sebe kako zabrinuto razmišljam hoće li mi bundeve, koje uzgajam na fejsu, uvenuti…
Nisam bio siguran, treba li me ovo zabrinjavati ili se trebam dobro nasmijati? Nisam, također, siguran radi li se zaista o ovisnosti, poremećaju nagona ili neodoljivoj potrebi, ali jedan od simptoma koji bi vam mogli dati upozorenje da ste se “navukli” na fejs je kad shvatite da vam nedostaje samopouzdanja u razgovoru licem u lice.
Autor: Željko Idžotić
