Ne znam kako je bilo prije, ali tržnica je puna ljudi, onih koji prodaju i onih koji obilaze, razgledaju i ponešto kupuju. Većina stvari trebala bi završiti na smetlištu ili reciklažnom dvorištu, ali nađe se i korisnih i zanimljivih stvari.
Fotkam, ljudi me podozrivo gledaju, a neki se odvaže i pitaju: jel’ vi to slikate za…? Ma, ne… Fotkam za sebe i portal. Ne radim u poreznoj upravi ako ste to mislili? Vidim olakšanje i lagani smiješak.
Susrećem poznate ljude koji ‘ubijaju’ nedjeljnu dosadu, one koji su ponešto našli za sebe i kupili, ali i one, nekad dobrostojeće koji na buvljaku prodaju stvari koje su godinama, ni sami ne znajući zašto, sakupljali, a sada, eto, dobro dođu da se zaradi koja kuna i preživi do iduće nedjelje.
Zaustavljam se kod poznatih ljudi koje nisam vidio godinama. U pričama koje su uslijedile razotkrivaju se sudbine koje su ih dovele do ovoga gdje jesu i što rade. Sudbine u kojima su oni samo stradalnici bez svoje krivice, a sada se, unatoč znanju, kvalifikacijama, stručnosti, moraju boriti da prežive iz dana u dan.
Mnogi će reći da slučajnost odlučuje o našoj sudbini i dovodi nas pred gotov čin, ali ja jednostavno ne vjerujem u to. Previše je godina iza mene, a da ne znam kako nama i našim sudbinama upravljaju drugi i dovode nas tu gdje jesmo.
Nedjelja je. Vrijeme je ručku kojeg još uvijek ima, ali nismo sigurni hoće li ga u budućnosti biti… Buvljak je opet za sedam dana.
Autor: Željko Idžotić
