Prostor stare Baureove knjižare sinoć je bio mjesto događanja još jednog happeninga u povodu “Noći muzeja”. Gradski muzej Nova Gradiška postavio je izložbu fotografija pod nazivom “Demokracija život u oblacima”, autora, akademskog slikara Miroslava Pišonića.
Pišonić koji je inače djelatnik Gradskog muzeja u Novoj Gradiški smješten je na najvišem katu zgrade koji je ujedno postao njegov privremeni radni prostor. Bilo je pitanje vremena kada će se očitovati prema tom svom drugom „ja“, svom otvoru na zidu ili točnije rečeno – prozoru. Izložba fotografija “Demokracija život u oblacima” koju Novogradiščani i svi ljubitelji umjetnosti mogu pogledati nastala je upravo iz ove perspektive, ali, između ostalog, ima i dublju poruku:
– U biti, jednim dijelom sam se malim dijelom narugao u cijeloj toj priči i na svoj račun. Ja bih vrlo rado da se, ne samo ja, već i moje kolege “spuste na zemlju”. Da možemo ovom gradu ponuditi više, stoga mi je drago da večeras vidim ovoliki broj ljudi. Sve ovo večeras dokaz je da u ovom gradu postoje ljudi koji kulturu trebaju – ističe autor izložbe, akademski slikar Miroslav Pišonić, kustos Galerijskog odjela Gradskog muzeja Nova Gradiška.
– Moja su razmišljanja išla u pravcu da spojim dva svoja rada, jedan koji je nastao 2012. godine, to je rad koji nazivam demokracija,a drugi je rad ciklus fotografija iz 2015. godine koji nosi naziv “Život u oblacima”. Ovaj je ciklus fotografija nastao na mom radnom mjestu i donose pogled s balkona koji mi s jedne strane nudi zid i otvoreno nebo.
Naime, Gradski muzej i dalje je privremeno izmješten na šestom katu zgrade Gradskog poglavarstva, stoga sam ovom izložbom htio svim nadležnima uputiti svojevrsnu poruku – dodaje Pišonić.
O autoru je progovorio i autor postava izložbe, Zlatko Kozina, član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. Evo njegovog osvrta:
Kontrapost ljudskosti
Kanonska Polikletova statua poznatija kao Dorifor još u 5.st.pr.Kr. postao je obveza svakom nadolazećem kiparu u razdoblju klasične grčke umjetnosti. Stoljeća su odmicala, no s vremena na vrijeme taj je kanon bio oživljavan čak i onda kada se činilo da se s tom i takvom grčkom tradicijom jedva da ima ikakva veza. Riječ je dakako o kontrapostu, specifičnom stavu statue u kojem kipar ostvaruje uravoteženje kretanja i mirovanja. (J.Damjanov).
S druge strane rani modernist u svojem djelu ne uravnotežuje nego razrješava suprotnosti kretanja i mirovanja. Piet Mondrian će tako u svom slikarstvu ustoličiti plohu koja će po potrebi biti aktivirajuća ili pasivizirajuća likovna činjenica (boja se dinamizira jer je ploha obojena jednoličnim namazom, a linija umiruje jer je dovoljno široka da bude ploha čije crnilo utišava stvar do kraja Pogled u slobodi (kako ga je uvažena povjesničarka umjetnosti nazvala) trebao je biti načelo i drugih umjetnika skupine De Stijl pa između ostalih i Gerrita Rietvelda, arhitekta i ujedno autora slavne neoplasticističke stolice. U svemu tome neobično je to što se je Rietveldova stolica kao utilitaran predmet trebala odreći slike očekivane objektivnosti, a poistovjetiti sa životom duha čiji se sklad istom logikom trebao nazrijeti kroz jednostavnost likovnih elemenata i načela.
Novogradiški umjetnik Miroslav Pišonić u svom djelu Demokracija (radi se o neznatno uvećanoj kopiji Rietveldove stolice čija je obijeljenost kao svojevrsni odmak od zadanih neoplasticističkih kromatskih vrijednosti dodatno naglašena perjem napunjenim jastukom s jastučnicom florealnog uzorka.) stvorio je novu paradigmu visoko – nisko. Ispala je to sjajna parafraza Kierkegaardovog opisa malograđanina koja bi otprilike glasila ovako: Ljubav malograđanina prema visokoj umjetnosti i njezinoj ulozi u društvu nastupa ako je vegetativni život u punoj učinkovitosti, ako se ruke udobno sklope na trbuhu, a od glave naslonjene u naslonjaču podiže dremljiv pogled prema stropu.“ Miroslav Pišonić koji je inače djelatnik gradskog muzeja u Novoj Gradiški smješten je na najvišem katu zgrade koji je ujedno postao njegov privremeni radni prostor. Bilo je pitanje vremena kada će se Pišonić očitovati prema tom svom drugom „ja“, svom otvoru na zidu ili točnije rečeno – prozoru. Tema prozora u umjetnosti nije nova. Podosta je u povijesti slikarstva bilo onih koji su je odabrali, no svi su oni manje ili više kroz tu temu željeli prikazati eksterijer vidljivim na način da za gledatelja to postane mjesto čežnje ili barem mjesto nepoznatog, ponekad i mističnog. Istina, u dvadesetom stoljeću (kao u Matisseovim slikama primjerice) slikar uglavnom u gledatelju ne želi izazvati takva čuvstva, nego prije istog navesti na spoznaju da je slika, tj. njena površina pa i sveukupnost nešto što se sastoji od na razne načine nanesenih obojenih mrlja i crta. Umjetnikov ciklus fotografija Život u oblacima svojevrstan je nastavak na Demokraciju i osim što je navedeni ciklus drugi dio ukupne instalacije svijesti karakterizira ga višeslojnost u značenjskom smislu: poimanje slikarske površine kao nezaboravljeno naslijeđe ide tome u prilog; kapljice kiše na prozoru kao da upućuju na tašizam Georgesa Mathieua, a geometrija zida u kontrastu s fragmentom neba na slikarstvo Richarda Diebenkorna ,sjajnog američkog kolorista. Fotografije pokazuju umjetnikovu sklonost ka uravnoteženju dijametralno suprotnog – taktilnog (enformelistički doživljenog zida) i zrakopraznog (neba u višebojnim varijantama). Ravna linija ruba zida na trenutke zbunjuje promatračevo mentalno očište koji prikazani motiv pretvara u lažni krajolik (slavonsku monotonu ravnicu?) koji sasvim logično otvara lažnu perspektivu (budućnost!). One su dokaz da se umjetnik libi rigorizma, odnosno da neće pod svaku cijenu čupati kukolj na njivi vlastite društvene zajednice. Život u oblacima govori o izoliranom umjetniku koji se na neki način osjeća isključenim unutar zajednice koja (ponekad i nesvjesno!) anestezira bilo kakvo umjetničko djelovanje. No, to nikako ne znači da se autor miri s društvenom umrtvljenošću koja ga okružuje. Upravo je ta umrtvljenost i bila okidač koji je proizveo fotografije koje je umjetnik snimio s prozora svoje radne prostorije.
Miroslav Pišonić je svjestan da se promjena ne može događati deklarativnim i grlenim zahtjevima za savršenstvom zajednice u kojoj živi, no jednako tako zna da ni neoplasticistički pogled u slobodi u njegovom prostoru nije sloboda pogleda jer Pišonić zna da je svijest pojedinca između ostalog i povijesna kategorija i da se umjetnost ne može izjednačiti sa životom. Puna emocija i bestrašća, prljavštine i čistoće ta ista (umjetnikova!) svijest stoji u ravnici shvaćajući da su rješenja u skladu, kako proporcija, boja i oblika, tako i u skladu društvene zajednice zauzimajući svoj stav, stav kontraposta ljudskosti.
no images were found
