“Poštovani ministre Ostojiću, obraćam Vam se sa željom da Vas upoznam s problemom koji muči mene, a vjerujem i druge teško oboljele ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji.
Zovem se Zrinka Bubić, imam 31 godinu, živim u Donjim Bogićevcima, Općina Dragalić kod Nove Gradiške. Živim s mamom a otac mi je teško bolestan i trenutno se nalazi u jednom Domu za stare i nemoćne. Mama i ja živimo od 800,00 kn socijalne pomoći, a nedavno sam i dobila osobnu invalidninu koja iznosi 1250,00 kn. Nažalost to nisu dostatna sredstva za normalan život a još teže je kad je bolest u pitanju. Prošle godine u 9. mjesecu mi je dijagnosticiran zloćudni tumor. U roku od tjedan dana imala sam dvije operacije u Županijskoj općoj bolnici Požega, a nakon toga sam krenula na kemoterapiju u istu bolnicu. Dana 20. ožujka 2013. bila mi je zadnja kemoterapija, i sada me čekaju zračenja u Zagrebu.
Od samog početka liječenja moja doktorica opće prakse Arlen Car mi je rekla da nemam pravo na putne naloge iako je to najbliža bolnica koja ima stručan tim za takve bolesti. U Novogradiškom HZZO-u također su mi rekli da nemam pravo na putne troškove jer se kilometraža mjeri od table ulaza u selo do bolnice i po njihovom mjerenju ima 49 kilometra, a ja kad sam osobnim mjerenjem izmjerila kilometražu od moje kuće do bolnice, iznosila je 51,5 kilometar.
Na ovom području od posebne Državne skrbi već godinama ne prometuje nikakav javni prijevoz, te sam bila prinuđena da se snalazim kako znam. Tražila sam nekog od najmjerodavnijih da mi objasni zašto ja kao teški onkološki pacijent nemam pravo bar na sanitetski prijevoz kada idem na kemoterapiju. Molila sam doktora Ivana Povha iz HZZO-a Nova Gradiška da mi pomogne, a on mi je rekao “da se strpim dok se zakon ne promijeni”. Ostala sam zgrožena njegovom izjavom jer mogu se ja strpjeti, ali moja bolest neće.
Kada sam bila psihofizički u mogućnosti da nastavim sa traženjem odgovora, zašto onkološki pacijenti nemaju prava da dostojanstveno vode borbu sa bolesti, borbu za život, pitala sam na raznim stranama i uvjek dobila negativan odgovor.
Zahvaljujući medijima i ljudima koji su imali želju da se riješe moji problemi, dobila sam snage da se izborim dalje, ne samo za svoja prava, nego i prava ostalih pacijenata.
Tako sam nazvala i rukovoditeljicu Tihanu Kiter iz Područne službe HZZO-a Slavonski Brod, ali ona nije bila u mogućnosti da mi se javi, iako sam ostavila poruku jer su rekli da se javim njima da vide kako mi mogu pomoći. Gospođa je proslijedila moj slučaj u Novu Gradišku kod gospodina Marka Vukše. Otišla sam kod dotičnog gospodina gdje je napravljen zapisnik.
Nikada se nisam jadnije i tužnije osjećala kada sam čula bezbroj izjava i svega. Čak mi je gospodin potvrdio da ima 50 kilometara od moje kuće do autobusnog kolodvora u Požegi, i da se čak autobusni kolodvor pomjerio za 150 metara, tako da sad ima 50 km i 150 m.
Meni je sve to zvučalo smiješno i imala sam osjećaj da me omalovažavaju, kako kao čovjeka, tako i kao onkološkog pacijenta. Moja doktorica Arlen Car takođe je kontaktirala HZZO i željela mi pomoći, ali i njoj su govorili svaki put drukčiju udaljenost. Iako mi nitko nije točno pokazao koliko po njihovom ima kilometara od moje kuće do bolnice u Požegi.
Gospodine ministre, s dubokim poštovanjem obraćam Vam se i nadam se da ćete ovo pročitati i sa svojim suradnicima pomoći mi da riješim ovaj problem u vezi putnih naloga. Također se nadam da ćete isto tako nešto učiniti po pitanju zakona i pravilnika HZZO-a, i pomoći nama onkološkim pacijentima jer nas je nažalost svaki dan sve više.
Nemamo pravo ni na pomoć oko tableta i preparata za jačanje imuniteta te smo prinuđeni kupovati ih, a nismo svi financijski u mogućnosti priuštiti si ih, jer doza za jedan mjesec iznosi i do 3000 kuna.
I Vi sami znate kakve su posljedice kemoterapija i zračenja, tako da znate u kakvoj se poziciji mi nalazimo.
Ne tražim ništa nemoguće, samo svoje i naše pravo za ono što nam zakonski pripada, da kao bolesnici možemo dostojanstveno živjeti koliko nam Bog da i da ne moramo stalno doživljavati zatvaranje vrata ispred nosa. Najlakše i najčešće što znaju reći da nemamo pravo i da se strpimo!
S poštovanjem i unaprijed zahvaljujem na razumijevanju!”
Donji Bogićevci, 18. travnja, 2013. godine.
Zrinka Bubić
Autor: Zorislav Knežević
