Za one koji nisu nazočili, Zovak se ispričao svima koje je nehotično ili nepravedno uvrijedio ili doveo u neugodan položaj.
U utorak, 06. ožujak 2018. godine, u maloj dvorani KKD Ivana Brlić Mažuranić, održana je promocija 4 (slovima: ČETIRI) knjige Jerka Zovaka, švajsera i (očito) skribomana iz Donjih Andrijevaca. Novinara i glavnog urednika portala SBplus čije knjige su predstavili: ugledni brodski filolog Dr. sc. Marijan Šabić, ugledni novogradiški liječnik Dr. sc. Zoran Jukić, vjerojatno prvo hrvatsko novinarsklo pero Drago Hedlte ugledni novinar i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Saša Leković.
Više od šezdeset ljudi koji su sudjelovali i/ili sudjeluju u kreiranju uvjeta življenja u Slavonskom Brodu, došlo je na promociju koju je Hedl krstio događajem ‘4 u 1′ zbog činjenice da je promovirano četiri knjige u jednom danu ili jednom dahu, što je doista rijetkost i u svjetskim okvirima. S druge strane, vjerojatno, zlonamjernici će komentirali: „Ludi Jerko izdao i prezentirao četiri knjige???”.
Oteli ga Japanci
U pripremi za promociju, Zovkovi webmasteri pokušali su osposobiti njegovu staru domenu jerkozovak.com da bi shvatili kako je ona, u međuvremenu, prešla u vlasništvo neke tvrtke iz Osake, Japan.
Raja s dalekog istoka zbog nečeg očito misli kako je Jerko Zovak neka vrijedna marka (TM – trade mark) koju vrijedi zauzeti, iako doma do njega neki uglednici previše ne drže. Kako god, webmasteri su se morali prebaciti na rezervnu kotu jerkozovak.eu pa naš Jerko postade još i pravi europejac.
Karamarku i trendovima usprkos – analogizacija
Knjige koje sadrže zbirke (internetskih) kolumni nisu danas više toliko rijetke, niti predstavljaju neki novi književni žanr, ali uvijek iznova bivam začuđen i intrigiran njihovom pojavom. Pitam se koji su motivi autora i izdavača za izdavanje takvih kompilacija?
Portalske kolumne su gotovo redovito vezane uz neke aktualne događaje i kao takve imaju poprilično kratak rok trajanja i sposobnosti privlačenja pažnje čitateljstva. Izuzetak mogu biti kolumne pravih majstora pera, poput Miljenka Jergovića, koje većinom nisu vezane uz nekakav aktualni društveno-politički trenutak ili ako i jesu, prožete su prepoznatljivim spisateljskim genijem koji ujedinjuje savršen stil, majstorski komponiran sadržaj sa enciklopedijskom erudicijom autora. Možda tada možemo govoriti o zbirci književnih eseja, koja svakako zaslužuje svoje tiskano izdanje.
Naš nesuđeni premijer, Tomislav Karamarko, zalagao se za svjetski trend, snažan proces digitalizacije sadržaja: od papirnatog k elektronskom obliku, ali njemu i trendovima usprkos, Zovak se odlučio za upravo suprotan smjer: od elektronskog k papiru.
Zovak Tesli ne vjeruje?
Temelje postanka tog modernog, elektronskog svijeta mnogi danas pripisuju Nikoli Tesli, njegovim izumima, predviđanjima i vizijama. Možda Jerko Zovak (s razlogom) ne vjeruje u potpunosti tom virtualnom svijetu (iako u njemu djeluje), backupima, raznim Internet arhivama, WayBack mašinama i drugim tehnološkim čudima koja bi imala osigurati dugovječnost i opstojnost njegovih mrežnih literarnih uradaka? Možda se boji neke kataklizme koja će u prah pretvoriti sva ta tehnološka čuda pa si starim dobrim papirnatim izdanjem želi osigurati mjesto u povijesti lokalnih ljetopisaca?
Novoovjeki pop Dukljanin
I doista, iako posljednja dva desetljeća nije bilo nikakvih posebnih kataklizmi, neki su „važni” tekstovi s viđenijih pionirskih lokalnih portala (sbonline, sbiportal) jednostavno iščezli s mreže. Možda postoje u nekim privatnim arhivama, zaboravljenim backup trakama ili diskovima ili čak u printanom obliku, ali nisu više javno dostupni. Stoga je vrlo lako moguće, kad već autori s drugih portala nisu posegnuli za ovom „papirizacijom” svojih kolumni, da će Zovak u nekoj dalekoj budućnosti postati svojevrsni pop Dukljanin našeg doba, gotovo jedini ljetopisac, kroničar lokalnih (i nekih nacionalnih) događaja.
Postoji li uopće drugačije novinarstvo od subjektivnog?
Bude li tome tako, postavlja se opravdano pitanje, koliko će Zovkove kolumne vjerno oslikavati stvarnost na koju se referiraju? No, ovo pitanje se može postaviti za sve vijesti, novinske tekstove, kolumne. Novinarstvo snažno ovisi o novinarima, urednicima i vlasnicima medija, o nesavršenosti njihova senzorskog aparata, kognitivnog algoritma ili svjetonazorskih predrasuda. Novinari su ljudi, a ljudi su po definiciji subjektivni. Ljudi koji dobro razumiju ovaj problem (npr. Hedl), znat će da i kod svakodnevnog izvještavanja o cijenama s tržnice, samo navođenje točnih cijena luka, rajčice, krumpira i mrkve, može značiti nesklonost – pa time i neobjektivnost – novinara ili urednika prema proizvođačima peršina, brokule ili kupusa. No, novinarima treba dati malo kredita: često su prisiljeni, u par sati ili dana, naučiti nešto o određenom području i o njemu pisati, jer nema tko drugi. Ponekad, prinuđeni su događaje ili pojave, koje i sami slabo razumiju, prenositi i tumačiti onima kojima su one još manje poznate.
No, činjenica da objektivno novinarstvo u stvari ne postoji, ne priječi nas od pokušaja dešifriranja događanja iz Zovkovih kolumni, posebno onih iz knjige „Za Dusparina vakta”. Je li gradonačelnik Duspara napravio nešto neosporno dobro ili nekontroverzno za Slavonski Brod, možda bi mogli prepoznati po „smirenim” tekstovima ili po tekstovima u kojima se Duspara nekritički hvali i veliča. Ako je pak neka odluka ili potez gradonačelnika dvojben za građane ili oporbu ili, što je gotovo nezamislivo, loša, onda slijedi žestoka kolumna u kojoj se opširno ekspliciraju i brane gradonačelnikova stajališta.
U svome pogovoru toj knjizi Dr. Šabić je to genijalno sažeo u rečenici: “Tako će Jerko reći da mu je draža istina, no meni se čini kako mu, barem na trenutak, Duspara zna postati draži”. Je li ovaj pristup „gdje ima dima ima i vatre” do kraja pošten prema Duspari i Zovaku, teško nam je danas precizno definirati, a kako će tek teško i nepouzdano biti nekim budućim čitateljima našeg Jerka popa Dukljanina.
Poticanje i pomaci
Zovak vrlo često zna prozvati učenije od sebe da, on kao andrijevački švajser, umjesto njih mora činiti određene pomake u društvu pa se zasigurno može reći da je „njegov” (udruge PLUS) portal napravio značajan pomak u medijskoj slici naše sredine. Nakon već spomenutog pionirskog sbonline i svojevremeno politički provokativnog sbiportala, sbplus predstavlja svojevrsni kamen međaš u medijskoj povijesti našeg kraja, jer je nakon njegovog uspjeha uslijedio svojevrsni bum lokalnih medijskih poduzetnika i avanturista.
Tek ćemo vidjeti hoće li ove četiri predstavljene knjige portalskih kolumni potaknuti neke od lokalnih novinara da se i sami na sličan način kandidiraju za mjesto „našeg popa Dukljanina”. Bilo bi mi puno draže da su ove knjige predstavljene (i) u formatu digitalne knjige te da su na taj način i u području lokalnog izdavaštva donijele određene pomake. No, ono što ove knjige nedvojbeno pokazuju je to kako je Zovak beskompromisni borac za očuvanje slobodnog medijskog prostora, kako sam voli kazati, tu ima „mozga s jajima” iako je istovremeno i često brutalan, uvredljiv, agresivan, a nekada i neprecizan. Vrijedi li više slobodan medijski prostor ili nečija (nepravedno) povrijeđena taština i ugled, ovisi o svakome od nas, no novinari se prečesto u nas, zbog katastrofalnih zakona o medijima, moraju pravdati na korumpiranim sudovima.
Za one koji nisu nazočili, Zovak se ispričao svima koje je nehotično ili nepravedno uvrijedio ili doveo u neugodan položaj.
Kralj za jedan dan ili ljetopisac za vječnost
Gledajući Zovkov životopis, čovjek si mora postaviti pitanje je li on, ustvari, uopće želio ulogu ljetopisca ili je ciljao puno više. Bio je zavarivač, gastarbajter, omladinski aktivist, ratnik – branitelj, „bezmalo” vođa hrvatske opozicije kao kandidat za predsjednika SDP-a, političar, industrijalac, medijski magnat i samozvani ponajveći hrvatski kriminalac.
Tijekom prošlih stoljeća, pravi identitet popa Dukljanina se izgubio, koliko će dugo opstati Zovkov, povijest će pokazati, a možda mu njegove knjige u tome pomognu. Do sada ih je izdao 6 (slovima: ŠEST).
