U sklopu Mjeseca hrvatske knjige na Dječjem odjelu Gradske knjižnice Nova Gradiška u subotu je održan zanimljiv susret koji su vodile Anka Cerovečki, odgojiteljica savjetnica i mentorica za walfdorsku pedagogiju te Andreja Knežević, odgojiteljica mentorica iz dječjeg vrtića Vjeverica u Zagrebu. Kroz lutkarsku predstavu “Vodenjak” i priču u stihovima “O dječaku koji je sve želio vidjeti” ukazale su na važnost bajki i priča u odgoju i odrastanju svakog djeteta. Djeca su uživala u predstavama koje karakterizira mirni ugođaj, smireni ton pripovjedača i neupadljive lutke. Nakon dječjih predstava, održale su predavanje odgojiteljicama iz gradskih vrtića, učiteljicama i roditeljima na temu: Pripovijedanjem priča i bajki obogatimo djetinjstvo!
Walfdorski program izniman naglasak stavlja upravo na bajke i priče. Kroz njih, naglašavaju odgojiteljice Andreja i Anka, djeca doživljavaju sve ono što se događa u svijetu oko nas, ali važno je znati pravilno odabrati ono što ćemo djeci čitati ili pričati. “Djeca se razvijaju i najljepši način na koji možemo doprinijeti njihovom zdravom razvoju je pričanje priča. Mi smo se fokusirali na bajke jer smatramo da bajke iskonski donose lijepe slike o životu i mudre poruke koje su njima potrebne.” – istaknula je Cerovečki.
“Kroz priče i bajke razvija se mašta, uči se sposobnost koncentracije, njeguje se jezik i govor, a kod djece izaziva osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Bajke i priče njeguju dječju dušu.” – dodaje.
Ali, slažu se obje, treba znati i odabrati prikladnu priču. U tom slučaju treba poznavati razvojnu dob djece, pa se tako do treće godine biraju priče koje su kraće, koje se ponavljaju, kao i priče u stihovima koje su lako pamtljive, vesele, izazivaju čuđenje. Od pete godine to mogu biti priče koje nose neku poruku, kao i terapeutske priče, pojašnjava Andreja Knežević.
Osim čitati, priče i bajke mogu se pripovijedati. Kada pripovijedamo pred sobom imamo žive slike te govorimo i opisujemo što je u njima. “Naše bake su znale izmišljati priče ili nas voditi kroz život pričajući. To je jedan oblik komunikacije. Priča je živa i koliko god puta ju čitali, s njom se zbližavate i ona vas inspirira da ju pričate.” – zaključuje Cerovečki.
Foto: Biljana Dakić
