Svaki zahvalan i imalo razuman Hrvat ostavit će Antu Gotovinu na miru. Generalova šutnja i distanca koja sve više iritira “velike Hrvate” odlika je svakog pravog, ali pravog vojnika. A on to jest, jer se dobro naratovao i prije rata u Hrvatskoj…
Rasprave i nagađanja hoće li general biti u Kninu ili Čavoglavama, s kim je ručao i zašto, kojoj će se političkoj opciji pripojiti, bi li trebao biti predsjednik i tako redom, nepristojne su prema čovjeku koji je sve učinio da domoljubi imaju “što ljubiti”. Posljednja osoba koja bi trebala pravdati svoje hrvatstvo odlaskom na domoljubne skupove upravo je general Gotovina. Trebalo bi shvatiti jednom za svagda da Gotovina možda i nije najveći domoljub u Hrvatskoj, ali vojnik sigurno jest. To ne mora nužno ići jedno uz drugo. Ono što Gotovinu razlikuje od ostalih hrvatskih vojnika njegovo je znanje stečeno u Legiji stranaca kojoj je pristupio sa 17, njegovo ratovanje po mnogim državama Južne Afrike, njegovo obučavanje vojnika u Gvatemali. Pet godina francuske vojske u kojoj se Gotovina istaknuo kao vrlo dobar, učinilo je svoje, a motiv njegova povratak u ratnu Hrvatsku zasigurno je bio ljubav prema Domovini. No, ne i jedini. Znao je da će biti koristan, znao je da je vrhunski vojni strateg, znao je da će ga vojska slušati kad zagrmi. I u tome je najbolji. U ratovanju… Ne u hrvatstvu.
Jer, samo pravi vojnik može odraditi takve zadaće kako je to on učinio, ratovati, krvariti, u Hagu odležati (a sve šutke, bez kukanja), dok su drugi morali locirati, transferirati, uhititi. Gotovina je imao savršenu priliku tijekom dočeka na zagrebačkom trgu javno prigovoriti i svima poručiti kako je izdan. Međutim, šutio je. A to je također odlika vojnika. Prihvaćanje zadataka i odgovornosti (iako dokazano nije kriv) jedno je od osnovnih odlika izučenih vojnika, a nikako politikanstvo. Gotovina je zbog ljubavi prema Hrvatskoj dao sve od sebe da ona ne bude okupirana, ali tu su sve njegove zadaće stale. Slobodnu Hrvatsku prepustio je političarima, uređenje države njihov je zadatak, a ne zadatak vojnika.
Svako uplitanje vojnika u politiku nije dobro. Gotovina to zna, ali većini branitelja to nije jasno jer su njihove priče imale drugačiji tijek. Hrvatski mladići koji su dragovoljno odlazili u rat, odlazili su isključivo vođeni srcem i željom da obrane svoje granice. Za tu ideju su bili ranjavani, stradavali i ginuli, u taj su rat bili uvučeni i primorani. Ovakva rasklimana Hrvatska i loš odnos prema braniteljima za njih je rak-rana i zato su (htjeli – nehtjeli) infiltrirani u politiku, a sve u želji da nešto mijenjaju. Gotovina nije bio primoran. Došao je kao zreo, vojni proizvod i napravio čudo. A onda se povukao…
Ono što je Gotovina kazao na Trgu bana Jelačića misli i danas: “Zaboravimo na rat, okrenimo se budućnosti”. Godine “staža” u ćeliji donijele su mu zrelost, a stav vojnika smirenost i niti malo ljutnje i ogorčenosti na one koji su ga prokazali. Dapače, nakon svega, sada se još mnogi ljute na njega. Najčešće oni koji glancaju znamenje i peglaju zastave, a rata nisu vidjeli. Oni koji se nisu zapitali kako je to godinama ležati nevin u zatvoru (bez ikakve odštete, ups. shvatili smo da ste u ratu bili čisti), oni koje ne zanima kako se general priviknuo na život na slobodi, kako je sve to podnio njegov sin, žena, imaju li posljedica…
Sve to ne zanima “velikog Hrvata” koji domoljubstvo mjeri po veličini zastave kojom vijori. Koji hoće Gotovinu u stranci, Kninu, Čavoglavama… Koji ne razumije da Ante Gotovina ima pravo otisnuti se svojom barkom i svojim sinom loviti svoje tune po svom moru. Jer on je i to more oslobodio. I njegova šutnja ne znači da on nije veliki Hrvat. Saznali bi to da se, ne dao Bog, opet zarati. Vojnik Ante Gotovina prvi bi se prijavio.
Autor: Dnevno.hr/S.Vučković