U Vukovaru je Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i udovica poginulih branitelja Domovinskog rata grada Nova Gradiška nazočila na 8. mimohodu „Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga“.
20.11.2015.Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.
Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.
Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije. U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma. Srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.
Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru. Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi. Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni prostor istoimenog poduzeća. Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno oko 10.000 ljudi, žena i djece. Neki su bili par dana, a neki više mjeseci. Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.
S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna. U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.
U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.
Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.
Krvnici su to komentirali ovako: “Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.”
U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992.
Novogradiščani su tradicionalno posjetili Grad heroj u kojem gotovo na svakom mjestu položeni cvijet znači jedan ili više života. Također su u svoj posjet uključili i Ovčaru, poljoprivredno dobro na kojem su nekoliko godina nakon pada Grada pronađeni posmrtni ostatci hrvatskih branitelja i civila u masovnoj grobnici.
U spomen knjizi jedna od posjetiteljica Ovčare puno godina prije napisala je: ” Krik iz svake pore moje, za sve vukovarske heroje!”
… Tamo se krici ne čuju!
no images were found
