”Intelektualna prostitucija” je postala dio naše stvarnosti i svakodnevice. Ne znam boje li se ljudi osuda pa izgovaraju tuđa mišljenja ili je to samo zato da ostanemo ”prihvaćeni” u društvu?
Situacija je kod nas i više nego smiješna. Poslovne ponude dobivamo i prije nego se radno mjesto otvori. Svi radimo, zaposleni smo, novca imamo i za ljetovanja i za zimovanja.
Je li to stvarno tako? Tko još danas dobiva posao preko veze? Čiji je stric otvorio firmu i traži voditelja marketinga pa umjesto nekog dovoljno kompetentnog zaposli pomoćnog kuhara bez ambicija i volje za životom?

Radio je otvorio natječaj za posao, prvi komentari koji su išli ”to je preko veze”, ”nemojte se trudit”, ne samo ljudi online, govorili su ljudi oko mene, koje poznam, koji bi trebali biti podrška, vjerovati u moje sposobnosti i reći ”PRIJAVI SE, DOBIT ĆEŠ SIGURNO”.
Zašto smo tako zatucani i ne želimo pokušati? Baš zato što ne želiš ni pokušati nećeš ni dobiti, nećeš ostvariti svoj cilj i nećeš dobiti posao koji si možda cijeli život čekao.
Ne kažem da su svi natječaji za posao pošteni i zakonski pravilni, ali ako ne pokušaš nikad nećeš znati jesi li ipak mogao dobiti priliku za posao iz snova (ili noćne more).
Osim komentara za posao ”preko veze” često ljudi spominju i plaće, komentira se na način ”neć ti ja radt za 2400kuna zato što ja neć ubijat sebe za te pare neć”. S obzirom na pismenost određenih ljudi i razmišljanja na taj način slobodno se možemo držati one ”Imamo afričku produktivnost,a želimo Europske plaće”.

Svi bi na mjesto direktora odmah na prvom poslu, raditi za 1000€, a ništa ne raditi, ne razmišljati o tome s kojim novcem ću platiti režije ovaj mjesec. Počni od nule, nikad ne znaš gdje će te ta nula odvesti.
Umjesto što širite negativu po društvenim mrežama jer ste nezadovoljni svojim životom, bilo bi pametnije prijaviti se na posao koji je na glasu posla ”preko veze” jer samim time si pružate priliku da vam se život promjeni iz ”korijena”, ali kao što sam i rekla ne želite si dati ni priliku za bolje sutra. Ne želite početi s minimalcem već sjedeći kod kuće sa zaradom od 00,00 kn čekate da se dogodi čudo, a čudo vam na vrata neće samo od sebe pokucati.

Na kraju da dodam, imam 21. Godinu, bila sam posluga, čistačica, prodavačica, čistila sam krumpire, a gle me sad, sjedim za stolom, tipkam po tipkovnici i pijem kavu, smijem se s radnim kolegama, slušam glazbu, toplo mi je, atmosfera je i više nego dobra i što je najbolje plaćena sam za to, a gdje si ti dragi moj komentatoru, sjediš li kod kuće i misliš li o tome da ipak nije sve ”preko veze” i da ne misli svaki poslodavac bez veze?

Foto: Ilustracija 

Komentari