Na ovaj sveti dan mislimo na križ muke i smrti našega Gospodina Isusa Krista. Čitanja i Muka po Ivanu uvode nas u tajnu otkupljenja. Tako častimo Sveti križ našega Gospodina kao znak pobjede nad smrću i nad svakim zlom. U Sveopćoj molitvi donosimo pred Boga molbe cijele Crkve, jer je Isus Krist na križu privukao sve k sebi: ovdje su njemu, velikom Zagovorniku i Posredniku između čovječanstva i nebeskog Oca, svi ljudi prisutni. On prima sve naše molbe u svetoj žrtvi koju je za nas prinio Ocu iz ljubavi. U svetoj pričesti imamo udjela u plodu njegove muke.

“Tajna vjere: u smrti je život.” Mi ne slavimo samo smrt i Isusovo uskrsnuće, nego također pokušavamo sa svim osjetilima doći u trag tajne našega spasenja. Želimo čuti, vidjeti, osjetiti i doživjeti, da smo oslobođeni od smrti za život, da ćemo biti vođeni iz tame u svjetlost. Biti kršćanin znači: “Vjerovati u to, da Isusov put na drvo križa nije bio drveni put.” Prvi kršćani tumače sudbinu Isusova života s pjesmom o trpećem sluzi Božjem iz knjige proroka Izaije: patnja koju zastupa nije besmislena, nego je jedina mogućnost da se kolanje zla probije. U Muci po Ivanu koju smo slušali, biva jasno, da bespomoćnost ljubavi ima moć, da nas spasi. Biti kršćanin znači: “Vjerovati u to, da Isusov put na drvo križa nije bio nikakav drveni put.” Nije lako ići putem Isusove patnje. Ali, Veliki je petak neumoljiv. Bez poštede nam stavlja pred oči ovaj križ i sliku Raspetoga. Lice u kojem se prepoznaje također patnja muževa i žena, djece i mladih koji bježe sa svojih ognjišta. Mislimo na patnju izraelskih i palestinskih očeva i majki, koji su u bezbrojnim ratovima i terorističkim napadima izgubili svoju djecu. Mislimo na tisuće prognanih i izbjeglih koji u smrtnom strahu traže utočište u stranim zemljama.

Djeca i mladi su psihički duboko obilježeni. Kao što su ti narodi Bliskoga Istoka izručeni na milost i nemilost, tako je izručen i Isus. On mora izdržati mržnju mnoštva koje ga udara, podnijeti poniženje i u svojim mukama biva izručen pogledima i pogrdama. Isus je dakle, još i danas razapet u mnogim našim sestrama i braći. Mi ne želimo zatvoriti oči pred Isusovim križem i pred križevima na kojima on danas trpi s nama i za nas. Stoga nosimo kroz crkvu križ u prostor oltara, otkrivamo ga i triput pjevamo: “Evo drvo Križa na kom Spas je svijeta visio. Dođite, poklonimo se!” Mi želimo da Isusova patnja i nevolja naših bližnjih uđe pod našu kožu. Stoga se približavamo križu i bacamo pogled na Raspetoga. “Evo čovjeka!” To izgovara Poncije Pilat koji traži istinu života. “Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

” Ta Isusova istina objavljuje nam Boga koji zna za sve ljude i koji u utjelovljenju svoga Sina ništa ne isključuje što pripada čovjeku. Što se više približavamo križu, i gledamo u križ, po tom križu zaključujemo kako ljudi danas trpe i moraju nositi svoj križ. Križ nas poziva da sve učinimo kako bi se nešto promijenilo, i kako bi završila patnja. Od nas se traži da se borimo protiv patnje koju smo sami prouzrokovali i koju možemo spriječiti.
Križevi, koje vidimo posvuda na vrhuncima naših planina izraz su naše vjere, ali također i naše kršćanske tradicije i vrijednosti koje nas apsolutno povezuju. S velikom mukom u prošlosti donijeli smo ove križeve na vrh i tamo ih postavili. Znak su vjere i naših predaka i naše vjere. Ti križevi nisu nikakva demonstracija moći. Oni nisu izraz osjećaja dominacije i snage, niti su tu, da pripadnici drugih religija i nevjernici pred njima moraju imati straha. Naprotiv, križ je izraz najveće ljubavi. Prije svega ljubavi Božje prema nama ljudima, jer Isusov križ pokazuje na osobit način tu Božju ljubav. To je Isus izrazio u Ivanovu evanđelju: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet, te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3,16). Križ je dakle prije svega izraz te Božje ljubavi prema nama, ali i izraz ljubavi koju smo primili od Isusa i koju trebamo međusobno njegovati i živjeti. Ta ljubav prihvaća sve ljude, također i one drugih vjera kao i nevjernike.
Ako pogledamo u svijet oko nas, svakoga dana će nam biti jasno, da svijet treba tu ljubav.

Veliki petak je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti. Na ovaj se dan kršćani diljem svijeta sjećaju Isusove teške i nasilne osude, muke i nakoncu same smrti. Ovo je jedini dan kada se zabranjuje slaviti sveta misna otajstva. Naime, sveta je misa nekrvna žrtva Isusa Krista, a na taj je dan sam Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge, tj. krvnu žrtvu. Stoga Katolička Crkva taj dan ne slavi misnu žrtvu. Veliki petak zajedno s Velikim četvrtkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje.

Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika što simbolizira kako je s Isusa svučena odjeća, tj. njegovu ogoljenost, ali je to ujedno i znak povučenosti, tišine, žalosti, nesvečanosti i tuge za umrlim Učiteljem. Diljem svijeta se, obično u prijepodnevnim satima, puk okuplja u crkvekapelice i druga mjesta kako bi pobožno molio Križni put. U popodnevnim satima, obično u 15 sati kada je Isus izdahnuo na križu, puk se okuplja u crkve na slavljenje obreda Velikog petka: čitanje Svetoga pisma i navještaj muke, poklon i ljubljenje križa te sv. Pričest. Prilikom poklona križu đakon ili svećenik najprije otkiva pokriveno raspelo pjevajući: “Evo drvo križa, na kom’ je Spas svijeta visio!”. Na to narod odgovara: “Dođite, poklonimo se!”

Kod katolikapost je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Također je za sve katolike starije od 14 godina obavezan i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita te još dva puta nešto pojede.

Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV. st. uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli skupljati popodne na Golgoti i tamo imali službu Riječi. Današnji obred Velikog petka započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili pak klečanjem u šutnji. Nakon toga slijede čitanja, čiji vrhunac svake godine je Muka po Ivanu. Crkva nakon homilije izriče sveopću molitvu kao zaključak službe riječi.

Ove molitve su vrlo stare, te uključuju sve ljude, od pape, vjernika, katekumena, kršćana koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, Židova, članova nekršćanskih religija, onih koji ne vjeruju u Boga, upravitelja država, bolesnih, gladnih, zatvorenih, putnika, iseljenika, umirućih. Slijedi klanjanje Križu. Ono počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: “Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!” Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu, ili ga poljubiti.

Poželjno je da to učini svaki član zajednice. Dok traje poklon članova zajednice Križu, pjeva se stara tužaljka “Usta moja, opjevajte” koja stavlja u usta trpećem Isusu dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. Posljednji dio obreda ovoga dana jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Liturgija završava otpusnom molitvom te se vjernici razilaze u šutnji. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati – Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

Od obreda Velikoga petka kroz cijelu Veliku subotu Crkva ‘šuti’. Navečer se vjernici okupljaju na bdjenje.

 
Komentari