Kad želimo nekome nešto u razgovoru naglasiti, onda glavnu poruku obično ostavimo za kraj da onaj tko sluša zapamti naše riječi. Udarna vijest na radiju ili televiziji obično bude prva ali ona poruka koja nije samo vijest jednoga dana ili jednog prijepodneva nego vijest koju želimo da traje govori se kao zadnja.
Uskrsno evanđelje iz Ivanova evanđelje završava riječima: „uđe u grob i vidje i POVJEROVA, jer još ne upoznaše Pisma da treba da ustane od mrtvih“.
Ono “uđe u grob i vidje” – odgovara osobnom iskustvu ljubljenog učenika.
A ono “još ne upoznaše Pisma da treba da ustane od mrtvih” – odgovara iskustvu Crkve kako nam je posvjedočeno u Svetom pismu.
U središtu između osobnog iskustva i iskustva Crkve stoji osobna vjera, zato se i veli da je taj učenik povjerovao.
Znamo, ne ide živ čovjek u grob, nego mrtvac. Ali često puta, pritisnuti kojekakvim brigama i nevoljama znademo reći: „Ma ovo će me živog u grob otjerati.“ Time naglašavamo jačinu muke koju proživljavamo, a ujedno i našu nemoć da joj se othrvamo.
Takve teške životne situacije same po sebi ne vode k vjeri. Naprotiv, mnoge ljude odvedu upravo suprotno, u očaj.
Petar je čuli smo, ušao u grob, pa ipak se ne kaže za njega da je tada povjerovao, jer sam ulazak nije dovoljan. Ima nažalost puno ljudi koji u mučnim situacijama ne znaju trpjeti ali znaju proklinjati i drugima bol nanositi. To znači da sama patnja nije dovoljna da bi se čovjek promijenio nego potrebno ju je osmisliti.
Upravo o tom smislu govori nam riječ „vidjeti“ koja nam je više puta spomenuta u evanđelju. Evanđelist, koji je pisao na grčkom, upotrebljava tri različite riječi za našu hrvatsku riječ “vidjeti“.
Kad Marija Magdalena „vidi“ to je obično gledanje: ona vidi prazan grob i ništa više. Zato i misli da su Isusa ukrali, jer kako bi inače mrtvo tijelo nestalo iz groba.
Kad apostol Petar „vidi“ to je pozornije gledanje, s više koncentracije. I on vidi prazan grob, ali vidi i više: vidi i ubrus uredno složen sa strane. Petar dakle vidi da Isusa nisu ukrali, jer bi lopovi ostavili nered iza sebe, a ne da bi gubili vrijeme na lijepo slaganje. Ali Petar ne vidi više od toga.
Onaj pak učenik za koga evanđelist veli da ga je Isus ljubio taj ljubljeni učenik je u praznom grobu vidio u dubinu, proniknuo, došao do vlastite spoznaje Isusova uskrsnuća. I zato za njega evanđelist ne piše da je vidio nešto, neku stvar, npr. kamen odvaljen s groba ili prazan grob, nego se jednostavno veli: „i vidje, i povjerova.“ Tu se vidi koliko je važno ljubiti i biti ljubljen da bi se čovjeku otvorile oči za najveće istine! Nije li razlog tolike nevjere u današnjem svijetu nedostatak ljubavi? Ljubavi prema drugome, prema Bogu i prema sebi? Ali onda i ljubavi koju doživljavamo od Boga i drugih?!
No, gledajući izvana i Marija Magdalena, i Petar i ljubljeni učenik vidjeli su istu stvarnost: činjenicu da je grob prazan ali samo se za ljubljenog učenika veli pismo da je povjerovao. To znači da prazan grob, sam po sebi, nije dokaz uskrsnuća, ali mu je znak – za onoga tko vidi zahvaljujući Božjoj ljubavi.
Poštovani slušatelji Radio Nove Gradiške, upravo nam to govori kako je važna ljubav u našem životu, ne samo u odnosu na našu vjeru, nego i na sve druge stvari i odnose. Tek ako imamo ljubavi možemo bolje vidjeti, možemo proniknuti u bit stvari. Sljepoća u kojoj žive pojedinci, grupe ili čak i narodi imaju prema ovome uzrok u nedostatku ljubavi.
To osobno iskustvo, pojedinačno, ljubljenog učenika, to isto iskustvo Crkva već posjeduje. Sva Pisma, cijela Biblija govore o Isusu Kristu. Naši stari u vjeri – koje zovemo crkvenim ocima, a koji su živjeli nakon apostola a oni su nam prenijeli vjeru od njih, u ono vrijeme dok nije bilo ni televizije ni radija uspjeli su to jer su se više bavili Bogom i sobom. Oni su znali u svakom retku Biblije prepoznati govor o Isusu Kristu. I oni su vidjeli dublje i dalje. Zato su vjerovali. Isto iskustvo vjere, koje je imao ljubljeni učenik, to isto iskustvo posjeduje Crkva i čuva ga u Svetom pismu. Njene riječi su zato vjerodostojne, tj. dostojne našeg povjerenja i vjere, jer su utemeljene na živom iskustvu, kao što je to bilo i iskustvo ljubljenog učenika.
Iskustvo uskrsnuća, na kojem se temelji naša vjera, stvarni je povijesni događaj. Iako samo uskrsnuće nadilazi naše ljudsko poimanje i povijesne okvire, ono se dogodilo u našoj povijesti. To znači da naša vjera nije plod nečije mašte ili mudrovanja, nego plod iskustva susreta s Uskrslim. Kao što sav svijet vjeruje da je nekad postojao neki Asurbanipal, Nabukodonozor ili Sokrat, tako i Crkva svoju vjeru u uskrsnuće temelji na povijesnim znakovima i iskustvu uvida u stvarnost Isusova zemaljskog života i njegova otajstva smrti i uskrsnuća.
Što je poruka ovog uskrsnog evanđelja? Može biti i ta da tek iskustvo Crkve daje pravi smisao osobnom iskustvu života svakog pojedinačnog vjernika. Svi mi trpimo, i nema ga koji je prošao bez muke u životu. Treba li za to proklinjati? Crkva nam veli da i trpljenje koje ne možemo izbjeći može biti spasonosno, kad se nosi u ljubavi. A budući da to nisu prazne riječi nego utemeljene na životnom iskustvu od davnih vremena, Crkvi kao zajednici vjernika s iskustvom možemo vjerovati.
Ne treba pokleknuti pred životnim poteškoćama, znajući da svaki naš napor i trpljenje u suočavanju s njima može uroditi velikim plodovima za nas i za mnoge druge. Prije nego li proklinjati, treba moliti i Bogu zahvaljivati za snagu koja nam je potrebna da svoje probleme nadvladamo. A kao posljednja od svih poteškoća bit će nadvladana i smrt. To nam kazuje vjera Crkve.
Poruka Crkve u vezi ovogodišnjeg Uskrsa može se lijepo sažeti riječima pjesnika-vjernika Nikole Kuzmičića: „Ako ti se učini da je sve mrtvo, ne očajavaj! Uzvjeruj! I pričekaj da prođu tri dana – ma koliko dugo trajali.“
Prije ili kasnije ući ćemo u grob, u teške životne situacije ne samo kao pojedinci, nego i kao narod i kao cijeli svijet, kao što je upravo sada u ovoj korona krizi koja nas sve pogađa iz koje će nam se činiti da nema izlaza, ali nema mjesta panici ni očaju sve dok čovjek ima vjeru, dok želi vjerovati. Treba dati svoje povjerenje Bogu, i tada će se i na nama moći ostvariti trodnevno iskustvo vazmenog Isusovog otajstva i pobjede nad svakom poteškoćom. Pa makar pri tom morali nešto i pretrpjeti, znajući da po Uskrsu na koncu Božja ljubav uvijek pobjeđuje. Tako smo i mi u svojim životnim trpljenjima pozvani pobjeđivati svakodnevno i svako zlo. Neka se to dogodi i u životu svakoga od vas, to vam od srca želim i uz te riječi vam čestitam sretan i blagoslovljen Uskrs.
Preč. Mario Sanić, župnik Župe Bezgrješnog začeća BDM Nova Gradiška.
