Ana Guberina svojim se likovnim djelovanjem kvalificira kao autorica koja je pronašla vizualni ekvivalent tematiziranja osnovnih egzistencijalnih pitanja našeg postojanja, pitanja o Bogu i Njegovoj sveprisutnoj stvaralačkoj moći vidljivoj u nama iu svemu što nas okružuje. Akademska slikarica Ana Guberina otvorila je 11. travnja u novogradiškom DOmu kulture samostalnu izložbu ʺMetamorfozeʺ.
Ana Guberina, magistra likovne umjetnosti, živi i radi u Zagrebu. Likovnu umjetnost magistrirala je na Arthouse, College of Visual Arts u Ljubljani. Slikarstvo je diplomirala u klasi prof. Dina Trtovca 1996. u Zagrebu. Studijski je boravila u Hamburgu, Los Angelesu (UCLA) i Parizu (Cité internationale des arts). Gimnaziju je polazila u Splitu i Zagrebu. U razdoblju od 1988. do 2018. radila je kao dizajnerica tekstila, modna stilistica, umjetnička voditeljica Galerije Laudato i dizajnerica krajobraza. Djela koja je izlagala od 1996. do danas predstavila je u više slikarskih ciklusa: “Ljeto na otoku”, “Gibanja i strukture”, “Adam i Eva”, “Povezanost”, “Metamorfoze” te u ciklusu slika religiozne tematike “Lice Tvoje tražim Gospodine”.
Do sada je izlagala na četrdeset dvije samostalne izložbe, više od stotinu i pedeset skupnih izložbi te je sudjelovala na brojnim umjetničkim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj umjetnički rad dobila je priznanja i nagrade: Pasionska baština 2002., Muzej Mimara Zagreb i Zagreb full color 19, Tehnički Muzej Zagreb 2019. Djela joj se nalaze u galerijama i privatnim zbirkama suvremene umjetnosti.
Bez obzira kojim se motivima bavi, zemaljskim ili nebeskim pejzažima, slojevitost tekstura slike koju postiže slikarica Ana Guberina ne može nas ostaviti ravnodušnima. Na tragu lirske apstrakcije, gestualnog slikarstva pa i postapstraktnog ekspresionizma, umjetnica je definirala svoj likovni izričaj koji nema prethodnika ili epigona u hrvatskom slikarstvu 20. i 21. stoljeća. Njezine metamorfoze počinju od zemlje, kamena i prirode; odnosno, vegetacije – ili kraljevstva biljnih vrsta – a završavaju u fenomenima kvantne fizike pa i teorije struna na jedan vrlo specifičan i simbolički način. Svi su ti nivoi za nju nivoi u kojima se vidi, osjeća, prepoznaje i objavljuje Bog / Stvoritelj / Kreator / Omega, a mogli bismo bez razbacivanja velikim riječima reći i Duh Sveti / Elohim. Kao da se iz materije penjemo prema nematerijalnom svijetu, a bome se u „stvarnom“ životu prečesto iz duhovnih i uzvišenih sfera i frekvencija moramo natrag treskom spustiti u teške, kaotične i uznemirujuće materijalne razine. Tu nam bez sumnje treba pomoć umjetnosti, kako bismo to nekako psihoemotivno prevladali.
U više je navrata akademik Tonko Maroević, pišući o sakralnom, religioznom i transcendentnom u recentnom hrvatskom slikarstvu, istaknuo kako nije neobično da su se kršćanskoj ikonografiji okrenuli slikari oniričko-metafizičkog usmjerenja, ali i da je posebno zanimljivo što su sakralnomu „konačno prišli umjetnici tzv. nepredstavljačke, anikonične ili apstraktne orijentacije, u rasponima od enformela do strukturalnosti“. Ana Guberina sa svojim sakralnim ciklusima u potpunosti slijedi tu slikarsku trasu, pri čemu nije opsjednuta antropocentričkim pristupom. Čovjek je samo jedna mala kap u tkanju Univerzuma.
Na tragu učenja teologa i filozofa Pierrea Teilharda de Chardina, koji je jezuitski motto o traganju za Bogom u svim stvarima / svemu oko nas doveo na novu razinu bliskije, čišće percepcije, i kod Ane Guberine svijet očito pokreće i čuva u ravnoteži Božja ljubav koja se rasprostire poput struje svjetla. Chardinovo je poimanje Svemira u neprestanom kretanju prema točki Omega, a upravo je Krist ta točka Omega prema kojoj se giba cijeli Svemir. To pulsirajuće gibanje, prema riječima umjetnice, upravo je efekt i proces koji pokušava utisnuti i unijeti u svoje apstraktne strukturalne slojeve slike. Danas to u znanosti prevodimo pojmovima kvantne sprege ili kvantne povezanosti / prepletenosti, a česte manifestacije božanskog sinkroniciteta i pomoći možemo osjetiti u nizu svakodnevnih, malih, sitnih fenomena ako se tomu misaono i energetski posvetimo.
Naime, nedostatak ljubavi snažno osjećamo kao i nedostatak svjetlosti, odsustvo boje, energetsko umrtvljenje. Zato su slike Ane Guberine prožete konstantnom frekvencijom pulsiranja i titranja koju održava beskonačna mreža gustih prepleta delikatnih linija. Poznato je, također, kako u akcijskom slikarstvu Jacksona Pollocka postoji jedna razina spiritualnog kretanja linijâ preuzeta iz tradicije obrednih crteža Navajo šamana, kao što je i slikar Mark Tobey svoje bijele apstraktne mreže linija usavršio nakon upoznavanja s učenjem zen budizma. Ana Guberina svakako je svojim slikarskim senzibilitetom bliža Tobeyu, koji je slikanje doživljavao kao oblik meditacije, duboko motiviran duhovnošću.
I za našu je slikaricu čin slikanja uranjanje u dimenziju koja nadilazi rad s materijom / materijalom, već su to sredstva koja joj omogućuju da kanalizira duhovni sadržaj i finije razine stvarnosti. Pri tomu u njezinim djelima nema nimalo patetike, kičaste naracije ili naturalističke dramatičnosti, štoviše, Ana Guberina veliku koncentraciju posvećuje tomu da subatomsku razinu stvarnosti prikaže kao kretanje čestica i struna, pri čemu iznimno delikatno pazi sačuvati sklad likovne kompozicije i same Ideje utisnute u slikarski koncept.
Iva Körbler
