Za učiteljicu razredne nastave Irenu Barić iz OŠ Mato Lovrak, prvi školski dan i nakon 32 godine rada i dalje nosi istu dozu uzbuđenja. Svaka nova generacija prvašića, kaže, podsjeti je zašto je izabrala ovaj poziv.
„Ovo mi je već deveti put kako ulazim u prvi razred i osjećaj je uvijek poseban. Prvi dan škole veliko je uzbuđenje, i za djecu i za roditelje. A posebno je kada danas u klupi vidim djecu svojih bivših učenika – to je jedan od najljepših trenutaka u učiteljskom životu.“
Polazak u školu, objašnjava, nije nešto što se dogodi samo preko noći. „Dijete već nekoliko mjeseci ranije shvati da ga čeka nešto važno. Roditelji tu imaju veliku ulogu – oni trebaju pripremiti djecu bez plašenja školom. Ako se stalno priča o zadaćama i obvezama, djeca mogu razviti strah. A škola treba biti avantura na koju se veseliš.“
Kako motivirati dijete? „Treba im pričati o tome kako će upoznati nove prijatelje, ići na izlete, igrati se. Djeca u toj dobi nemaju strah – to mi učitelji moramo njegovati, a ne gušiti.“
Rutina je, dodaje, ključ osjećaja sigurnosti. „Važno je da dijete ide spavati u isto vrijeme, da odspava barem deset sati, da se zna samostalno obući i pripremiti za školu. Kada se dijete samo snađe u tim sitnicama, raste i njegovo samopouzdanje.“
Od prvašića učitelji ne očekuju savršeno znanje, nego osnovne životne i socijalne vještine. „Dijete treba znati slušati, odgovoriti jednostavnom rečenicom, razlikovati udžbenike. Treba znati uspostaviti kontakt s drugom djecom, bez ružnih riječi i agresije. Empatija je jako važna – da zna priskočiti u pomoć prijatelju.“
Higijenske i radne navike također su temelj. „Ako dijete na stolu ima ambalažu, da zna baciti u koš, da složi svoju klupu. To govori koliko kod kuće vježba samostalnost. Treba znati obući jaknu ili cipele. Mi ćemo pomoći, ali uvijek poticati da dijete samo napravi prvi korak.“
Škola se, priznaje, mijenja jednako kao i djeca. „Koncentracija danas traje nešto kraće, ali kroz zanimljive i raznolike sadržaje uspijemo privući pažnju. Do četvrtog razreda razlike se jako smanje – djeca nauče biti usredotočena i kvalitetno sudjelovati u nastavi.“
Njezin poziv nije samo posao, već način života. „Biti učitelj znači učiti djecu znanju, ali i životu. Najljepše je kada osjetiš povjerenje i vidiš da te dijete doživljava kao nekoga tko ga vodi sigurnim putem. To je osjećaj koji se ne može ničim zamijeniti.“
Irena Barić je kroz tri desetljeća rada dočekala i ispratila na stotine učenika, a mnoge i danas susreće kao odrasle ljude. „Kada mi bivši učenici dovedu svoju djecu u školu, srce mi je puno. Tada znaš da si ostavio trag i da se povjerenje prenosi s generacije na generaciju.“
