Učiteljicu Blaženku Logožar iz Rešetara pamte brojne generacije osnovnoškolaca. Blaženka je i dugi niz godina voditeljica folklorne sekcije koja djeluje pri Osnovnoj školi “Ante Starčevića” u Rešetarima. Nedavno smo ih imali priliku gledati na Smotri folklora u Rešetarima.
Trenutno je u sekciji 16 plesača:
– Drago mi je okupiti sve ove mlade ljude, učiti ih da vole i poštivaju našu tradiciju i budu veseli, vedri mladi ljudi. Uvijek imate učenika koji imaju više afiniteta prema plesu, neki manje, ali nastojim pronaći nekakvu “sredinu” i napraviti od njih prave plesače. Za svakog plesača i pjevača treba dosta “uložiti” u njih, sati i sati rada su iza svakog njihovog nastupa. Jesam li ponosna na njih?! Naravno, da jesam, ne bih to ni radila ni vodila ih tolike godine na brojna gostovanja i nastupe da nisam ponosna. Što je najbolje, kada nastupaju, ne trebam ih ja posebno “nadgledati”, oni su sami sebi najveći kritičari – priča nam Blaženka.
A kako je sve krenulo
– Ljubav prema folkloru krenula je s mojim poslom u školi u Rešetarima. Kada sam počela raditi kao učiteljica, ispraznilo se mjesto za voditelja folklorne sekcije i tako je krenulo. Stalna edukacija, literatura, probe, i tako punih četiri desetljeća.
U Kulturno umjetničkom društvu “Rešetari” sam provela punih 40 godina. To je divno iskustvo i nadam se da ću nastaviti s radom u društvu i kada odem u mirovinu.
Što se tiče poziva učitelja, to je nešto što iznimno volim i što me ispunjava. Kada sam krenula u Zagreb na Učiteljski fakultet nisam znala ni što me očekuje, ni kako će mi biti, ali sam se “pronašla”. I danas da moram birati ponovno bih izabrala isto.
Postoje li razlike u generacijama djece?! Naravno da postoje.
Drugo je vrijeme, situacija u društvu, tehnologija, sve je drukčije…
Generacije se mijenjaju, ali se ja kao učitelj nastojim njima prilagoditi i rasti s njima. Ne bi bilo dobro kada bi bili statični, mi učitelji se, jednostavno, moramo prilagođavati djeci. Iza mene je deset generacija učenika, na poslu se nadam raditi još nekoliko godina, a onda u zasluženu mirovinu.
Ljudi često smatraju da se naš posao svodi samo na vrijeme provedeno u školi, uz administrativne poslove, mi svakodnevno razmišljamo i o našim učenicima, kako im pomoći, kako unaprijediti nastavu. Učenik nije papir koji će se “pospremiti” u ladicu.
Često puta se znam ujutro probuditi ranije i razmišljati što učiniti u novom danu. Pamtim li sve učenike?! Ja njih sve znam, pamtim ih po imenu, fizički možda i ne, ali kada mi se predstave odmah se sjetim tko su i kakvi su bili učenici. Ja često kažem da je škola moja druga kuća, pa tako i uređujem svoj razred na taj način, vidim svaku sitnicu koja se promijeni, na učenicima, zidovima, klupama – s osmijehom nam priča Blaženka Logožar.
