Osnovna škola “Mato Lovrak”, Područni odjel u Ljupini odnedavno ima poseban mali školski vrt koji su nazvali Vrt ljupinskog ježa. Posjetili smo ih za vrijeme dodatne nastave Prirode i društva baš kada su odlučili obaviti posao malčiranja. Vrt su uspjeli posaditi uz pomoć novogradiške Udruge volontera i obitelji Oršulić koji su nabavili gredice; uz pomoć učitelja vrijedne ručice školaraca radile su na zaštiti i oslikavanju drvenog materijala za izradu povišenih gredica, na popunjavanju gredica kartonom, kompostom i zemljom, ali i na sađenju prvog bilja malog školskog vrta. Zemlju su donirali roditelji, a u pomoć su “priskočili” i ljupinski vatrogasci koji su donirali zaštitne rukavice i male zaljevače.
Bračni par učitelja Irma Arbutina Đikić i Ivica Đikić već više od dva desetljeća rade kao učitelji u Osnovnoj školi “Mato Lovrak”, Područnom odjelu Ljupina.
Trenutno rade u tri razredna odjela, jedan je kombinirani koji vodi Irma, a učitelj Ivica vodi treći razred:
– Od 2019. godine Područni odjel u Ljupini radi u kombiniranom obliku nastave, a u školi u Ljupini smo od 2004. godine. Već 21 godinu smo proveli ovdje i nadamo se da smo ostavili barem malo traga. Uvijek nam je drago vidjeti naše bivše učenike koji nam se rado vraćaju. Neizmjerno nam bude drago kada vidimo da nisu zaboravili svoju Područnu školu, nekako, tri godine provedemo s njima, ali izgleda da, ipak, dotaknemo njihova srca, a oni naša definitivno jesu.
Nikada nisam požalila što radim u kombiniranom odjelu i u područnim školama. Radim već 25 godina, jedno sam vrijeme radila u Bilom Brigu, potom u Donjim Crnogovcima, i evo sada u Ljupini. Područne škole imaju svoju ljepotu, nose svoju odgovornost, mnogi smatraju da nam je lakše jer nemamo nadzor kao u matičnim školama, ali oni imaju i svu potrebnu logistiku i pomoć. Mi se za sve moramo pobrinuti sami, ali s velikim zadovoljstvom. Nije nam teško, postoji odgovornost, ali istovremeno, na neki način postaješ i svestraniji. Ovdje se ne smiješ ulijeniti, živiš sa tim selom i, zapravo je, sva odgovornost na tebi.
Prekrasno je raditi s djecom u Ljupini. Onaj iskonski dječji žar i onu nekakvu naivnost koju mi, zapravo i volimo, su zadržali. Svjesni su svoje vrijednosti, ponekad možda budu malo šokirani nekim stvarima koje se događaju u, oni to zovu “velikom Lovraku”.
Ima jedna zgodna anegdota na tu temu. Kod nas zvono zvoni samo za užinu, onda kada dođu u matičnu školu njima bude čudno zašto zvono stalno zvoni i zar se tamo stalno jede. To je jedna anegdota koja kazuje koliko su oni, zapravo, ne bih rekla naivni, već topli, jednostavni i srdačni – priča nam Irma.
O učenicima, kako je živjeti i raditi sa suprugom
– Meni je prekrasno, mnogi su nas prije zadirkivali, ali sada više ne jer vide da lijepo funkcioniramo. Mislim da nikada sve svoje želje u poslovnom smislu, a vjerujem niti on, ne bih mogla realizirati da nisam imala njegovu podršku. To je nešto sasvim drugo kada te netko razumije, kada je u tom poslu kao i ti, kada živi i kod kuće posao. Mi svoj posao nosimo kući, ja u danu moram naći vrijeme za školu i nastavu i ako to nije tako, teško bi funkcioniralo.
Međusobno se nadopunjujemo, on je više “tjelesni i glazbeni” tip, ja sam više okrenuta društvenim znanostima, tako da to sve “klapa”. Preponosni smo na sve naše bivše, ali i sadašnje učenike. Mnogi su već odrasli ljudi, sa svojim samostalnim karijerama.
Nas sada naši učenici zovu u svatove i onda se često puta dogode situacije da malo, malo idemo u svatove, pa nas dosta ljudi začuđeno pita, pa vi opet u svatove…
Zovu nas često i na slavlja u povodu dobivanja sakramenata, ali nam je najdraže kada nam pošalju sliku s promocije ili pozovu da budemo nazočni dodjeli fakultetskih diploma. To nam je vrhunac i onda znamo da smo jednim dijelom dobro odradili posao. To je neopisiv osjećaj kada znaš da si dio sebe utkao u to dijete i kada je ono prepoznalo da si jednim dijelom zaslužan, kao prvi učitelj, za njegov uspjeh – s osmijehom nam govori učiteljica Irma Arbutina Đikić.
Učitelj Ivica Đikić: Ponosni smo na sve učenike koje smo odgojili
Učitelja Ivicu Đikića također pamtimo i percipiramo kao izrazito staloženog učitelja, osobu koja je, kao i Irma, dugi niz godina u školstvu, ali u slobodno vrijeme nastoji se baviti svojim hobijima, glazbom i nogometom. Dugi niz godina bio je i voditelj Školskog tamburaškog orkestra i Škole tambure koji je djelovao pri Osnovnoj školi “Mato Lovrak”:
– Naravno da sam ponosan na svako djelo naših učenika, pa tako i na naš mali Vrt ljupinskog ježa. Na početku smo imali donaciju voćaka, otprije imamo nasade lješnjaka i starih sorti jabuka, no nažalost, budući je djece sve manje i nema više jako puno interesa za glazbu i tamburaše, onda smo se odlučili posvetiti vrtlarstvu. Nama ovdje u školi stvarno ništa ne nedostaje, uspjeli smo se povezati s mještanima, nastojali oživjeti društveni život mjesta. Mještani rado sudjeluju u svim akcijama i manifestacijama koje organiziramo. Budući da ove godine punimo dvadeset godina kako je osnovan Školski tamburaški orkestar, probat ćemo odsvirati misu polnoćku u crkvi u Ljupini i možda animirati učenike za tamburu. Ponosni smo na sve učenike koje smo odgojili, lijepo nam je živjeti i raditi u Ljupini, a kako je raditi i živjeti sa suprugom?!
Meni je super – s osmijehom nam je ispričao Ivica.
