Učitelj vjeronauka u Osnovnoj školi Novska, Šimun Klarić, pokrenuo je projekt “Znam što želim i kamo idem”. Cilj mu je pomoći učenicima osmih razreda pri donošenju odluke o upisu u srednju školu kroz izravno povezivanje s lokalnim poduzetnicima.
U sklopu projekta učenici imaju priliku upoznati stvarne potrebe tržišta rada, razbiti uvriježene predrasude o pojedinim zanimanjima te bolje razumjeti svrhu obrazovanja. Takva praksa uobičajena je u inozemstvu, a i u Novskoj je dočekana s pozitivnim reakcijama učenika, roditelja i poduzetnika.
Ipak, s institucionalne razine – iako se često govori o potrebi prilagodbe obrazovanja tržištu rada – zasad nema konkretnih reakcija ni podrške za ovakve inicijative.
Jedan od prvih prijelomnih trenutaka u životu svakog tinejdžera je upis u srednju školu. Dok neki mahom odabiru gimnazije, ostavljajući si vremena da odluče čime će se baviti kad budu upisivali fakultet, mnogi upisuju strukovne ili obrtničke škole.
No većina osmaša zapravo i ne zna koju bi školu upisala i čime bi se bavila. To ne potvrđuje samo statistika, već i iskustva nastavnika, ali i roditelja koji su nerijetko zbog upisa u stresu kao i njihova djeca.
Kako bi djeci barem malo olakšali prvi najvažniji izbor u životu, pokrenuli su program ‘Znam što želim i kamo idem‘. Sve je započelo kao ideja nastavnika vjeronauka Šimuna Klarića, a on je u ovoj osnovnoj školi ujedno koordinator e-upisa u srednje škole.
‘Primijetio sam da je djeci potrebna pomoć pri upisu jer bi već u petom mjesecu trebala imati neki smjer, moraju za mjesec dana odlučiti u koju srednju školu žele ići, a njih više od 50 posto ne zna što će upisati. Vidio sam da se nitko ne bavi djecom prilikom njihovog odabira, vidio sam razne razloge zbog kojih upisuju srednju školu, a koji zapravo nisu pravi razlozi, nisu njihovi talenti i nešto što oni imaju ili što vole. Često sam znao čuti, nakon što su nešto završili, da to ne žele raditi jer im se to ne sviđa, ali eto, završili su školu jer je ovdje, u gradu. Time djeca stvaraju sebi teret. Teret su i roditeljima, jer oni isto imaju očekivanja kroz dobre ocjene. Ako uče nešto što ih ne zanima, automatski stvaraju problem i učitelju koji ih želi poučiti, jer su nezainteresirani’, kaže Klarić.
U stvaranju ideje o samom projektu pomoglo mu je i to što su osmaši prije četiri godine snimili kratki film u kojem su odglumili zanimanja kojima su se htjeli baviti. Tako je tu bilo strojovođa, pa čak i kapetana trajekta, iako se Novska nalazi osamdesetak kilometara jugoistočno od Zagreba. No dječja mašta nema ograničenja.
Vjeroučitelj Klarić, i sam otac petero djece, bio je svjestan toga, zbog čega im je odlučio pomoći i donekle im ostvariti želje. Spletom okolnosti prošao je edukaciju iz projektnog menadžmenta, u kojoj je glavna lekcija bila da se ‘projekti pokreću da bi se stvorila promjena‘.
On je odlučio stvoriti promjenu u postotku neodlučne djece pri upisu u srednju školu. Uz pomoć ravnateljice okupio je roditelje osmaša, a potom i lokalne poduzetnike, odnosno vlasnike obrta i OPG-ova, direktore tvrtki, ali i dio javnih službi, od policije i vatrogasaca do Hrvatskih željeznica. Želio je da svatko od njih na dan ili dva primi nekoliko đaka i pokaže im što se i kako kod njih radi.
‘Imao sam cijelo polugodište prošlog osmog razreda za kontakt s poduzetnicima kako bih dogovorio suradnju i opisao o čemu se radi. Ravnateljica mi je bila ogromna potpora. Poslali smo pozive, pa je desetak njih došlo u zbornicu te smo im predstavili o čemu se radi. Svi su bili oduševljeni. Neki od njih čak su dali svoje komentare. Čovjek koji vodi kafić na sastanku je rekao da se tog dana čuo s prijateljem koji ima električarsku tvrtku u Austriji. Rekao mu je da ima dvojicu učenika. Pitao ga je jesu li oni na praksi, ali to su bili učenici koji su htjeli vidjeti je li to za njih. Onda mu je objasnio da je u Austriji redovna praksa da učenici prije odluke dođu, obiđu i vide je li to za njih ili nije’, objasnio je Klarić.
Foto: OŠ Novska
