Četvrtu godinu zaredom najmlađi Novogradiščani i žitelji okolnih mjesta mogu uživati i savladati vještine plivanja na još jednoj organiziranoj Školi plivanja i obuci neplivača “SwimmiNG 3.0”.
Trener Damir Runjaš, već treću godinu za redom, zajedno sa svojim kolegama, posvetio se obuci malih Novogradiščana. No, djeca ovdje ne uče samo kako pravilno plivati – uče kako pobijediti strah, steći samopouzdanje i razviti povjerenje u sebe.
„Djeca u mojoj skupini već su prošla obuku neplivača. Znaju osnovne stvari, ali sada je naš zadatak naučiti ih pravilnoj tehnici plivanja“, kaže trener Runjaš. U fokusu je tehnika kraula, odnosno slobodna tehnika, koju djeca postupno usvajaju kroz jasno strukturirane korake.
Plivanje nije samo sport, to je važna vještina. Osim što povećava sigurnost u vodi, ima i brojne pozitivne učinke na dječji fizički i mentalni razvoj, naglasio je Runjaš. Redovito plivanje potiče razvoj motoričkih sposobnosti, koordinacije pokreta, snage, izdržljivosti, ali i koncentracije. Upravo ono što se pokazalo kao najveći izazov kod djece je koordinacija ruku, nogu i disanja.
Primijetio je, dodaje, da kod većine skupina postoji određen broj djece kod kojih je prisutan strah, ne toliko od same vode, koliko od situacije u kojoj moraju uroniti glavu ispod vode.
Strah od vode prirodan je refleks, pogotovo kod djece koja nisu imala raniji kontakt s bazenom ili morem. Upravo zato je najbolje da djeca krenu s obukom što ranije, već od pete godine, kako i sam trener savjetuje. U toj dobi djeca su otvorenija prema novim iskustvima i lakše usvajaju pokrete s manje straha.
Učenje plivanja počinje s osnovama: rad nogu, zatim rad ruku, a tek onda dolazi najteži dio – koordinacija svega zajedno uz pravilno disanje. „Cilj je da djeca nauče uskladiti pokrete ruku i nogu s udahom. To im je najteži dio jer iako pokret plivanja podsjeća na hodanje i trčanje, sinkronizacija je kompleksna.“ – objašnjava.
Jedan od zanimljivih detalja koji je trener Runjaš izdvojio kao problem novijih generacija je strah od skakanja na glavu. Iako je ta vještina nekada bila gotovo spontana među djecom, danas se sve manje djece usudi izvesti takav skok. „ To nam je dodatni izazov koji s njima prolazimo.” – dodaje.
Roditelji, preporuča, trebaju djecu postupno uvoditi u vodene aktivnosti, koristeći pomagala poput rukavica ili šlaufa, ali istovremeno raditi na razvijanju dječjeg osjećaja samostalnosti i povjerenja. „„Najveća poruka ide roditeljima – nemojte djeci usađivati strah od vode. Događaju se uvijek nekakve nepredviđene situacije, stoga treba biti na oprezu. Ali ih podržavati i ohrabrivati jer oni su puno sposobniji nego što mi mislimo.“ – dodaje.
