Gotovo prema onoj “nije sve tako crno, reče dželat “samo su ti zavezane oči.” I kako to uvijek u društveno turbulentnim i bremenitim vremenima biva, sve je počelo gotovo banalno, a onda tiho i neprimjetno, počelo otvarati brojne fronte, zaboravljene, sakrivene ili nikada riješene frustracije. I baš kao u nekom vicu jednu su aktivirale brojke, a drugu slova, pri čemu se brojke odnose na nacionalni popis stanovništva, a slova na nacionalni program edukacije onih na kojima svijet ostaje. A, onda je počela OLUJA. U oba slučaja.
SLUČAJ PRVI
Univerzalna je istina kako ne možete razumijeti, a ni pisati o onome što i sami niste doživjeli. I koliko god se kao pisac, novinar ili kvazi-kreativac , pozivajući se na godine, iskustvo i tuđe primjere, pokušali staviti u situaciju, ne ide. I svaki pokušaj razumijevanja onog drugog i svaki oblik utjehe, izgledat će samo kao jeftina demagogija. Univerzalna istina je i kako vrijeme nije lijek za sve. Jer, neke rane čak ni vrijeme ne liječi, neki su ožiljci toliko duboki da rana prokrvari čim je dotakneš. 20-ak godina kaasnije, rat je, čini se, još uvijek kolektivna otvorena rana na tijelu nacije, ili nekih njenih pojedinaca. I svi pokušaji normalizacije, jer evolucijski je dokazano kako se ne može živjeti unatrag, uostalom i najveći među ratnicima reče kako je vrijeme za budućnost, i svi pokušaji edukacije i informacije o nečemu što se zove tolerancija, ostaju uzaludni i usamljeni u pokojem pozitivnom primjeru. I onda je dovoljna samo iskra da upali plamen. Polazeći od te premise, govoriti o nužnosti suživota nekome koga je rat trajno obilježio i emotivno zauvijek osakatio, iznimno je osjetljivo. S druge strane, ima nešto katarzično u oprostu, a i kršćanski nauk, kojemu, generalno prema onom popisu pripadamo, ne govori ništa o kolektivnoj krivnji i tvrdi kako su sva Božja stvorenja, u svojoj srži dobra. Izađemo li iz vjerskih okvira ( a kao ateist samo s te pozicije i mogu pisati ) ,i psiholozi za potpuno izliječenje duše, na recept propisuju oprost. A, onda, kao u domino efektu i lancu dobrih djela, nakon oprosta, ili neke vrste pristojnog potiskivanja , jer, zaborav,nije moguć, slijedi ozdravljenje, najprije duše, a onda i prostora u kojemu živite. U suprotnom scenariju, život s mržnjom, život s boli, emotivno je pakao od života .Život s mržnjom generira novu mržnju, ali i kreira nove generacije onih koji mrze.
Zanimljiva je ta emocija MRŽNJA. I psihološki, ali i jezično, etimološki. Jer, riječ MRŽNJA, nemoguće je izreći s osmijehom, umiljato. To slovo Ž nekako grebe, ubada poput noža. A i užasno je moćna i epidemična. Jednom, kad uhvati korijen poput korova, nemoguće ju je iščupati. I, onda, ne znajući kako, odgajajući generacije za mržnju i na mržnji, dođe trenutak da mrzimo jednostavno kao što dišemo, a ne znamo ni koga mrzimo, ni zašto. Najprije mrzimo određenog pojedinca, konkretnu osobu, pa skupinu, pa čitav narod, ne shvaćajući kako mrzeći, uništavamo i svaki vid ljudskosti u samima sebi. Mrzeći druge, dajemo im povod da mrze nas.
Zamislite sada život u svijetu punom mržnje? Život u kojemu je čovjek čovjeku vuk, u kojemu ste svakog trenutka izloženi smrtnoj opasnosti samo zbog činjenice kako vas netko mrzi. A, onda zamislite život i svijet u kojem vladaju tolerancija, ( ne ljubav, ako je to prejaka i presnažna riječ ), nego TOLERANCIJA, uvažavanje drugih i drugačijih, bez obzira na njihovu boju kože, jezik kojim govore, Boga kojemu se mole. I onda se zapitajte u kakvom bi svijetu radije živjeli. Svijetu isključivosti, svijetu jednoobraznosti, svijetu u kojemu svi izgledaju i razmišljaju isto, žele isto, svijetu ljudi siromašnog duha i ograničenih snova ? Ili, svijetu različitosti, kozmopolitizma, svijetu bogatstva jezika ( koji bi onda i vaša djeca mogla naučiti, a vrijediš onoliko koliko jezika govoriš ), svijetu bogatstva vjera ( a, učeći o drugima i njihovim različitostima, učimo i o samima sebi, vrijednostima koje su nas oblikovale, idejama i idealima u koje nacionalno vjerujemo, jer, samo uvažavajući druge, možemo cijeniti svoje), svijetu bogatstva boja i bogatstva misli? A, živeći okruženi bogatstvom, i to ne onim materijalnim, i mi ćemo se osjećati bogatijima, Jer pozitivnost ima fizičko svojstvo da privlači pozitivno ( isto je i s mržnjom). Samo u takvom svijetu, svijetu suživota, svijetu širine umjesto ograničenosti, svijetu kozmopolitizma, sve naše uske, primitivne frustracije, sve naše male i velike mržnje, s razlogom ili bez njega, moći će nestati. Samo u takvom svijetu , sve svoje nacionalne, osobne i kolektivne rane ( jer, budimo iskreni-povijest nas je dotakla sve, a rat, neminovno, ubio u nama ono nešto djetinje i naivno ) , moći ćemo nositi s ponosom. A, snagu za oprostiti i pri tom ozdraviti samoga sebe, i tako posredno ozdraviti i svijet, imaju samo najveći. Samo u svijetu bez gorčine, možemo biti slobodni…Jer, mržnja poništava osjećaj slobode…( a, nju smo predugo čekali…) TOLERANCIJA NIJE IGNORANCIJA
SLUČAJ DRUGI
Priča o rodama bila je deplasirana još tamo ranih 80-tih, kada su posljednjoj jednoobraznoj generaciji odgajanoj na “Po šumama i gorama” i drugim kič standardima, zavezali oko vrata crvenu maramu, uz napomenu da je nose s ponosom. Ne sjećam se jesam li tada znala kako djeca dolaze na svijet, ali sam sigurna da sam kužila kako ptice selice s pričom nemaju veze. Postavite isto pitanje danas bilo kojem prvašiću i pripremite se na iznenađenje.
Šta ti je relativnost?! Dok kanadski parlamentarci u svojoj inačici Sabora narednih mjeseci planiraju raspravljati o ( pazi sad dobro!) NLO-ima ili UFO-ima, te od vlade skrivenim TOP SECRET dokumentima o tome kako nas mali, zeleni već dugo posjećuju i kako je krajnje vrijeme da se pripremimo za susret treeće vrste, hrvatski im kolege, 2013.godina od kada čovjek hoda planetom, raspravljaju o nužnosti uvođenja Zdravstvenog odgoja u škole?!
I nije problem u zdravstvenom odgoju kao takvom, jer “mens sana in corpore samo ” ( u zdravom tijelu zdrav duh, pri čemu je zdravlje duha posebno važno ), nego u činjenici kako bi klinci kroz isti taj zdravstveni odgoj morali naučiti i kako se stavlja kondom, što je, čini se, nedopustivo. I, kao u slučaju prvom, ispod površine krije se puno toga opasnijeg. Reče neki dan don ( ne znam smije li se još uvijek koristiti tom titulom ?) Ivan Grubišić, kako na stvari uopće nije zdravstveni odgoj, nego pitanje dominacije, odnosno tko ima monopol nad javnim mnijenjem i načinom na koji će nacija razmišljati, Crkva ili Vlada? I ništa ni tu ne bi bilo sporno, da ne živimo u demokratskom društvu ( kojemu se prilagodila i Crkva, obzirom da i Papa sa svojim stadom uredno “tweeta” , a i država se, posebno od kada je vodi Kukuriku koalicija, voli predstavljati modernom, demokratičnom i otvorenom ).
Možda je nedopustivo i da ja koja nisam roditelj o toj temi, uopće raspravljam, ali uvjerena sam kako su i jedni i drugi, i zagovornici i protivnici čitave priče o znanju koje je jedina istina, krajnje licemjerni. Jedni zato što u trenutku dok država grca u problemima, prema onoj staroj “kruha i igara” , dok ih položaj mladih uopće ne zanima, jer programa nema, jer posla nema, jer im života nema, u ime mladih, navodno, i njihove sretnije i zdravije budućnosti, vode otvoreni rat s Kaptolom oko zdravstvenog odgoja?! Dajte, molim vas?! Smješno. I ne kažem kako sam ja protiv zdravstvenog odgoja. Naprotiv. Uljuđene civilizacije o tome su raspravile prije pola stoljeća, a i seksualna revolucija je odavno izgorjela još s prvim grudnjacima bačenim u vatru. Koliko god bilo krajnje degutantno licemjerje Vlade, i licemjerje vjernika ovdje se pokazalo u svoj svojoj veličini. Jer, zanimljivo je kako su se ateisti ( koje vjernici vrlo često smatraju ljudima bez ikakvih moralnih i ljudskih vrijednosti ) u ovoj priči pokazali daleko tolerantniji, spremni uvažiti sve različitosti među ljudima, dok su vjernici, protivnici Zdravstvenog odgoja, bili prvi koji su bacili kamen. Zar vjera ne bi trebala poučavati o svetosti i nepovredivosti svakog ljudskog života ? Zar bi isus da je danas među nama, odbacio pripadnike gay populacije ili ih prigrlio i učinio djelom stada ?
I što će se zapravo dogoditi kada nam klinci postanu seksualno odgovorniji, kada se smanji broj maloljetničkih trudnoća, kada shvate da ih oni drugi i drugačiji u svom izboru nimalo ne ugrožavaju, kada, na kraju krajeva, da stvar banaliziramo do kraja, tinejdžeri bez srama, ali i otvorenog ili skrivenog zgražanja malograđana, prije subotnjeg izlaska, uz paket žvaka i maramica, počnu kupovati i kondome?
NE-ZNANJE JE DEFINITIVNO OPASNOST!
Autor: Simonida Tarbuk
