“Kada mi je bilo najteže, na živo­tu me je držala moja obitelj i moji prijatelji. Redovito su me nazivali i posjećivali, nikada nisu dopu­stili da budem sama u bolnici. I medicinsko osoblje bilo je fan­tastično, stvarno su se svi trudili oko mene. Poticali su me, govorili kako sam mlada i kako me čeka još mnogo stvari u životu”. Tako govori Anamaria Sabljak (20) iz Magić Male kod Nove Gradiške, jedna od triju djevojaka stradalih u tragičnoj prometnoj nesreći prije četiri godine u Slavonskom Brodu. Anamariju i njezine prija­teljice Ivonu i Margaretu na nogo­stupu je pokosio mladi vozač koji je jurio očevim BMW-om.

Na žalost, Ivona je tri dana poslije preminula, Margareti su amputira­ne obje noge, a Anamaria je zado­bila teške i za život opasne ozljede. Polomljene su joj sve kosti na no­gama, desna nadlaktica i zdjelica, nagnječen desni bubreg, iščašena oba koljena, a na cijeloj lijevoj nozi presađena joj je koža.

Terapijski učinak treninga

Svi snovi dje­vojaka, koje su u tom trenutku išle u prvi razred srednje škole, rasplinuli su se poput mjehura od sapunice. Anamaria je imala čak 22 operaci­je, a očekuju je još dvije, jer mora “popraviti” koljeno na desnoj nozi. Unatoč svemu, nije klonula du­hom. Žar i želja za životom nikada je nisu napustili i, unatoč svojim fizičkim hendikepima, hrabro kro­či kroz život. Štoviše, postala je hr­vatska reprezentativka u sjedećoj odbojci.

– Prije dvije godine javila mi se kapetanica reprezentacije i infor­mirala me o tom sportu i curama koje igraju. Pitala me je da li bih htjela doći probati jer u Slavon­skom Brodu postoji klub. Došla sam, odradila trening i odlučila im se pridružiti – nastavlja Ana­maria, koja je ubrzo nastupila i na Europskom prvenstvu. Ova vesela i draga djevojka danas pokušava što više hodati bez pomagala. Kraće relacije uspješno svladava, ali za dulje joj je još uvijek potre­ban štap.

Na upit kako je izdržala 22 operacije, odgovara kako se ta brojka sada čini jako velikom, ali u to vrijeme nije se njima optereći­vala. Bilo je to, kaže, nešto čemu se morala podvrgnuti. Sretna je i za­dovoljna kada vidi što su joj sve li­ječnici uspjeli spasiti i još bi toliko puta otišla “pod nož” kada bi znala da će joj to pomoći.

Dok je bila u bolnici, razmišljala je o tome kako će jednoga dana, kada ozdravi, po­novno igrati rukomet. Na žalost, to više nije bilo moguće, ali sjedeća odbojka pokazala se kao više nego dostojna zamjena. Pronašla se u tom teškom i zahtjevnom, ali vrlo zanimljivom sportu o kojemu je do tada znala jako malo. Dolasci u dvoranu za nju imaju terapijski učinak, jer je okružena curama koje su prošle isto što i ona, samo na drugačiji način.

Na jesen upisuje fakultet

– Suigračice su mi otpočetka bile jako velika podrška. Sve su to osobe s invaliditetom koje su u jednom trenutku doživjele nekakvu nesreću ili su oboljele. Savršeno se razumijemo, djeli­mo sve probleme i pomažemo si međusobno. Svjesne smo da naš život više neće biti isti i da postoje stvari koje nikada nećemo moći napraviti, ali zato je tu ovaj sport koji nam pomaže da shvatimo da i mi nečemu možemo doprinijeti. Znamo da nas neki ljudi gledaju drugačijim očima, kao manje vr­jedne, ali mi se tako ne osjećamo – govori Anamaria.

Uz veliko ra­zumijevanje i potporu profesora i drugih učenika, ova hrabra dje­vojka lani je završila školovanje za veterinarsku tehničarku. Ispitivali su je samo onda kada bi se sama javila i ništa nije bilo pod “moraš”. U školu je dolazila kada je mogla, polagala razredne ispite i sve rije­šavala postepeno.

Na jesen planira upisati Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Rad s osobama s mo­toričkim smetnjama, Downovim sindromom, autizmom, gluhima i slijepima oduvijek bio njezina ve­lika želja, jer smatra se da se tim ljudima pruža jako malo i nisu shvaćeni kako treba.

– Upoznala sam nekoliko gluho­nijemih ljudi. Oni su toliko dragi i puni ljubavi da se ne mogu za­misliti ni u kojem drugom poslu osim u radu s takvim osobama koje su cijelo vrijeme pozitivne -zaključila je Anamarija.

Kobnog 25. travnja 2013. na nju i njezine dvije prijateljice na nogostupu, dok su se vraćale iz škole, očevim BMW-om naletio je Deni Župan, tada 19-godišnjak. Učenice su se našle pod kotačima bijesnog automobila. Jedna je djevojka tri dana poslije preminula, druga prijateljica i Anamaria ostale su invalidi. Župan je dobio kaznu od četiri i pol godine zatvora.

Izvor : SB PLUS

Komentari
Prethodni članakU četvrtak kazališna predstava “Sumnjivo lice”
Sljedeći članakCrveni križ vas poziva: Darujte krv, spasite nekome život!