Iz Doma kulture najavljuju izložbu naziva Metamorfoze, cijenjenog akademskog slikara Vatroslava Kuliša. Izložba uglednog hrvatskog umjetnika s međunarodnom karijerom bit će otvorena u utorak, 16. svibnja s početkom u 18:00 sati, u galerijskom prostoru Doma kulture.
Slikarska pozicija Vatroslava Kuliša u suvremenom hrvatskom slikarstvu dugo je i pomno stvarana. Već od samih izlagačkih početaka, bilo je jasno da se radi o jednom novom kolorističkom i gestualnom izričaju, koji se istovremeno oslanja na tradiciju naše gestualne apstrakcije, ali i bori protiv nje za vlastiti prostor i identitet. Povremeno ćemo u nekim manjim ili većim fragmentima Kuliševih slikarskih mijenâ prepoznati i osjetiti njegovu daleku slikarsku braću poput Crnčića, Dulčića, Murtića, Kaštelančića, Glihe, Šimunovića, D. Paraća i Kulmera, no istaknuti britanski kritičar Edward Lucie Smith inzistirat će i na tragovima „silovite emocije romantičarske umjetnosti“ koje ga vode do Géricaulta, Delacroixa i Turnera.
Kuliš je unutar korpusa recentnog hrvatskog slikarstva jedan od glavnih protagonista apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma, s posebnim senzibilitetom prema motivima iz prirode, poput vode, mora i mediteranskog pejzaža, što ga veže i uz meditativni pol europske poslijeratne kolorističke apstrakcije. U radovima iz ciklusa „Centripetalne fuge“ mogu se dešifrirati tri polazišna motiva: sunce, cvijet i vrtlog, koje slikar koristi kao inspiraciju za složene kompozicijske sustave longitudinalnog formata, iznimno dinamički pokrenute kompozicije. Postepeno je prirodu posve transformirao u apstraktnu energetsku matricu slike („Metamorfoze mora“, „Ključanje vode“, „Herbarium pictorium“), a u zadnjem se ciklusu „Centripetalnih fuga“ koncentrirao na radove u tehnici akrila na platnu, žestokih gesti i kolorita, koji u kontinuitetu ukazuju na traganje za prostorom osobne slobode, kako je primijetio kritičar Edward Lucie Smith, jedan od najboljih tumača ovog slikarstva. Kroz izmjene i kontrapunktiranje snažnih, ekspresivnih i na prvi pogled neobuzdanih poteza i curenja boje te dijelova koji su kontemplativni, lirski i autorefleksivni, Kuliš stvara krajnje intrigantan dijalog s podlogom, koristeći tople i hladne boje za uspostavljanje prednjih bliskih i udaljenijih planova /dubinskih strukturâ na slici.
Tonko Maroević smatrao je kako Vatroslav Kuliš spada među umjetnike koji nisu izgubili vjeru u potencijale slikarstva „pa tu vjeru potvrđuje primjerenom afirmacijom snažne kolorističke izražajnosti, kroz strastven i razveden osobni rukopis, poput protuotrova svakoj ravnodušnosti i apatiji“. To i jest slikarevo pravo lice, trajno okrenuto vitalističkom predznaku, gdje rijetko postoje tamni ili melankolični trenuci.
Kuliš u svakom novom ciklusu bez straha eksperimentira s pikturalnim problemima i prostorom slike, dolazeći možda najbliže do sada konceptu tzv. čistog slikarstva, hrabro za sobom ostavivši „romantičnu personalizaciju Prirode“ (Igor Zidić), prema istraživanju energetske potke slike, gdje su boja i gesta jedini elementi likovne forme, stopljeni u prostor osobne i metaforičke slobode; trajno okrenut eksperimentu, možda čak i ideji slikanja jedne kontinuirano otvorene, nedovršene idealne slike. (Iva Körbler)
Komentari
