Faljen Isus i Marija…! Kucilo se, macilo se, telilo se, ždribilo se, plodilo se, rodilo se… sve vam zdravo i čestito bilo, pilići pod plast, a kobo na hrast… pi pi pi pi piiii… Čestit Vam Badnjak, na Adama i Evu! I na dobro vam doš’o Božić, Isusovo porođenje… – tako bi kazivali mladi čestitari ‚položajci‘ nekoć u cik zore na Badnjak, prema običajima u većini slavonskih sela…
Sjećam se živo topline i radosti blagdana dok sam još kao dječak zajedno s ocem, koji bi u dubokom džepu jankela nosio i čokanjčić medene rakije za nazdravit‘ išao u čestitare na Badnje jutro, najprije kod krštenog mi kuma, kod rodbine, prijatelja i susjeda… a potom prteći dubok snijeg, stazom do crkve vidjet jaslice u kojima će se za nekoliko sati roditi mali Isus…
E, da, bilo je to u lijepim danima djetinjstva, kad smo već na Badnje jutro, tamo gdje bih već išao čestitat, znao dobit i prve darove… a onomad ne bijahu ko danas: bogati, sjajni i u celofanu s mašnicom… Dobili bismo jabuku, orasa, a koji je kućedomaćin jesenas imao svinjokolju, stavio bi nam i kobasicu oko vrata…
Ovako je bilo: tko prvi dođe na Badnjak u kuću, bude položaj. Sjedne na ‚šamlicu‘ bliže vrata i dok ga gazdarica posipa žitom, govori; telilo se, ždrijebilo, prosilo se, macilo… kotilo se i rodilo se i sve živo, zdravo i čestito vam bilo. Gazdarica bi odgovorila; dao Bog! Ako je položaj odrasli muškarac ili žena, počasti se rakijom ili vinom, a ako je položaj dječak, počasti se kobasicom. Domaćin je uvijek bio zadovoljan ako položaj bude muško. Na Badnjak su se na ranu misu nosile svjećice, božićna svijeća i tamjan umotan u peškirić da se blagoslove.
U većini su dvorišta gorile krušne peći. Žene su pekle kruh i božićnu pogaču u okrugloj tepsiji. Pogača je bila sva iskićena klasjem žita. Evo i sad, tolike godine poslije, još se sjećam tog mirisa krušne pogače što se širio dvorom moje bake… Otac i stric na snijegom zatrpanom dvorištu pekli su pečenke. Peklo bi se i po nekoliko pečenki na ražnju, na otvorenoj vatri. I smio sam samo gledati, jer – ipak je post. Mama bi izrezala tek lepinju, koju smo smjeli jesti samo suhu, uz čašu jamničke kiselice…
U popodnevnim satima na Badnjak pripremalo se da sve bude fajn za Božić, žito se vezalo našom hrvatskom trobojnicom, u čašu stavile kukuruz i žito u koje se zabodu svjećice (crven, bijel, plav). Žitom i kukuruzom se napuni i veća posuda u koji se stavi svijeća. Pripremi se i kadionica s tamjanom i sveta voda.
Muškarci su namirivali marvu. I marvi mora bit lip Božić, kazivali bi… Djeca su nosila i slagala što više drva u kuću jer se preko Božića nisu u kuću unosila. Stariji bi pripremili slamu koju su vezali u am. Odjelao se i nasadio krizban u postolje. Svi su se poslovi dovršili još za dana tako da se stigne okupati i u čistu odjeću obući.
Kad zazvoni Zdravomarija, počinje večera. Gazda kuće odlazi po slamu, posveti svetom vodom svu marvu. Ulazeći u sobu sa slamom, pozdravlja: Faljen Isus i Marija, čestitam vam Badnjak, Adama i Evu i sveto slavno porođenje Isusovo! Ukućani bi odgovarali: Čestita ti duša kod Boga! Gazdarica bi svetom vodom posvetila slamu. Razveže se am i slama se malo raširi da svi ukućani mogu na nju kleknuti i izmoliti Očenaš, a na trpezu se stave u znaku križa dvije slamke koje se prekriju stolnjakom. Na sredinu se trpeze stavi pšenica sa svjećicama koje se upale, a upali se i velika svijeća u posudi za mrtve duše. Svi stanu oko trpeze i ponovno se izmole Očenaš. Gazda uzme peškirić i drži na njemu božićnu pogaču koju razrezuje, ali ne do kraja i govori: U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, Amen. Drugu stranu prima jedan od članova obitelji također peškirićem. Lome pogaču na dva dijela i svaki poljubi svoj dio. Narežu se šnjite kruha i počinje blagovanje.
Odrasli bi nazdravili rakijom i jeli paradajz ili riblju čorbu, krumpir salatu, grah salatu, ribu, suhe rezance s orasima ili gibanicu. Na kraju se sladilo medom i raznovrsnim voćem. Kada se pojela čorba, svjećice se gase okretanjem i zabadanjem u čašu sa žitom i kukuruzom. Kada se završi večera i kad se na kraju pomoli, izvade se svjećice iz čaše i nabroji se koliko će na godinu biti kola kukuruza i metara žita: bit će onoliko koliko se na svjećice zalijepi zrna, ako Bog da. Sva hrana koja je bila na stolu treba se pojesti jer je bila posvećena, a mrvice sa stola su bacane u vatru. Poslije večere u kući bi zavladala radost. Mi djeca bismo se valjala po slami. Uz pomoć odraslih kitili smo krizban i pjevali svete božićne pjesme, kako bi se podsjetilo na sadržaj i melodiju i kako bi se pripremilo za ponoćku koja se s radošću iščekivala.
I, evo, dok prebirem po sjećanjima o našim Božićnim običajima koji su bili nekoć dok mladi bijasmo, pitam se: gdje li su sada? Gdje su nam sakrili Božić? Gdje je mali Isus u štalici i kako ga dočekujemo? Gdje su te radosti iščekivanja, čestitanja, topline obiteljskog zajedništva, dobrosusjedstva, prijateljstva, ljubavi…
Sjedim tako u pletenoj stolici kraj šporeta naše stare kuhinje u kojoj pucketa žeravica, u rukama mi album sa slikama, pokraj mene mačka prede dajući mi do znanja da ne želi van na studen, pogledi lutaju po uspomenama tih naših lijepih običaja, a ja se opet pitam…sutra je Božić, a gdje smo mi? Gdje god bili, neka nas dragi Bog sve blagoslovi i u novoj godini, koja evo, opet mijenja kalendar na kuhinjskom kredencu…
Autor: Ivica Vlašić
