U Rešetarima, u Frankopanskoj ulici 56, žive skromno, samozatajno i preponosno da traže ičiju pomoć Ante i Dušanka Jandrić sa sinovima Srećkom i Ivanom i kćerkom Anitom. Kao i svake godine naša ekipa organizira posjet obiteljima koje žive s gorčinom u srcu i neimaštinom koja ih okružuje. Ovaj puta Ivanka Grgić, prekrasna žena, dobroga srca i duše koja je i darivala ovu obitelj, upoznala nas je s njima.
Majku Dušanku možete vidjeti kako skuplja boce po našem novogradiškom kraju. Svaki dan pređe pješice više od 15 kilometara kako bi i na taj način svojoj obitelji olakšala i pomogla. Kažu da je prijeke naravi, a mi na to odgovaramo – tko ste Vi da sudite ženi kojoj su oči bile pune suza kad nas je ugledala, ženi koja je došavši pješice iz grada u svoje selo donijela u rukama dvije pune vrećice namirnica za svoju obitelj jer je toliko danas zaradila! Dva puta razmislite prije nego što ćete je pogledati podsmješljivo, ako to činite, ne podcjenjujte nečiju sirotinju, jer je u srcu bogatiji od Vas koji imate! I ne sudite da Vam ne bi bilo suđeno!
Sinovi, Srećko i Ivan su za birokraciju “djeca s posebnim potrebama”, u stvari mladići koji uz tešku mentalnu retardaciju, imaju i ostale bolesti koje ne možemo niti nabrojati, no nažalost uz sav taj jad i tugu, jedan od sinova obolio je od raka koji je metastazirao na pluća, jetru, bubrege….Imali kraja tuzi u ovoj obitelji?! A zamislite njihova mala starinska, ali uredna kuća okružena je prekrasnim kućama njihovih susjeda koji kao da ne primjećuju koliko nesreće, tuge, jada i boli ima u ovom malom kućerku?
Mislite da ste zaslužili Uskrs ne primjećujući nesreću oko sebe?! Nije Uskrs šunka, jaja, obilje jela, pun stol, dobra odjeća i odlazak na svetu misu bez da nisi pružio ruku spasa svom bližnjem!
Kćerka Anita studentica je treće godine strojarstva u Slavonskom Brodu. Na njenim leđima je cijeli svijet obitelji za koju je Anita jedini spas i nada u bolji život i svjetliju budućnost , jedino Aniti vjeruju da će po završetku studija pomoći svima njima pronaći put u neki bolji i možda sretniji život. Nažalost, izgubila je stipendiju jer za treću godinu nije imala uvjete, međutim kaže kako nikada neće odustati od studija i kako će radeći sve i svašta i učeći završiti studij i dati svojoj obitelji ono zbog čega se sada odriču za nju. Dat će im NADU za SREĆU! Ne traže puno zar ne?! Za svoj život kaže kako je njoj dobro, ( iako nema niti suvremneni mobitel, laptop, kompjutor, ne odlazi kao ostale djevojke na umjetne nokte, solarije, ne šminka se, ne oblači modernu odjeću, nego ono što dobije…) skromno kaže da je njoj dobro, ali nažalost nije njenoj braći, zbog njih je nesretna. Uostalom poslušajte sami:
Obitelj Jandrić iz Rešetara spada u one kojima je teško tražiti i na koje je najlakše zaboraviti, ne primjetiti ih, reći da ih čak i nema, ili konstatirati da su čudni, samo kako im ne bi pomogli ili se osjećali da bi trebali ako ništa drugo pogledati na njih. Peteročlana obitelj živi od Srećkove i Ivanove invalidnine, socijalne pomoći, što za svakog sina iznosi 1250 kuna. Ponekad ih obiđu djelatnici za socijalnu skrb i oni su se navikli da zapravo ne postoje za nikoga osim za njih.
Današnja posjeta njihove mještanke – Ivanke Grgić, Jasminke Žužić u ime udruge Hrabro dijete i Đurđe Aleksić u ime RNG izazvala je iznenađenje i sreću, ali i tugu jer su prvi puta u životu doživjeli da ih je netko na ovakav način obišao, kaže Anto Jandrić. Anita je cijelo vrijeme plakala, šutke je brisala rukama suze koje su same klizile niz obraz, nije ih mogla zaustaviti, kada je vidjela da je obitelj dobila Uskršnju košaru koja ih je sve ostavila bez riječi. Ivanka Grgić se potrudila donijeti sve ono što jedna obitelj treba imati na blagdanskom stolu. Sami smo između sebe skupili i financijski prilog jer smo shvatili da je SVE OVO MALO što ovoj NEPRIMJEĆENOJ I PREPONOSNOJ OBITELJI TREBA!
Pitali smo imaju li šunku, kobasicu, i jaja za Uskrs, a otac je tihim glasom rekao kako imaju sve,a zapravo prava je istina da nemaju. Jedan od dvojice braće s teškom je mukom, slovkajući rekao kako bi volio imati radio, ali ne novi, nego neki stari radio jer onda traje cijeli život, a novi se odmah pokvare.
Izašli smo šutke iz ove kući, teškog koraka, hodajući po uredno pometenom dvorištu, nijemi od tragedije u kojoj ova obitelj živi.
Neprimjećena od ljudi, zaboravljena od svijeta, kao da se to nikada i nikome od nas ne može dogoditi. Teško je ovo opisati. Pa šta je to s nama ljudi? Kud koračamo, kojom stazom, gdje će nas taj put egoističnosti i otuđenja dovesti?! Pročitajte više puta ovaj tekst ako Vam nije jasno šta smo Vam željeli prenijeti, pogledajte fotografije i razmislite da li ćete VI imati Uskrs? I kakav? Onaj moderni kojeg ne propovijeda Crkva, niti vjera, niti naši župnici koji uporno pokušavaju unijeti u Vas riječ Božju ili ćete doživjeti pravi Uskrs, dar vjere i milosti pomažući jedni drugima?! Mi smo izašli razočarani i bijesni na ljude koji ne vide nikoga oko sebe i na cijeli svijet kojeg više nije briga ni za koga, ali s mirom u srcu i s vjerom u Boga jer živimo upravo onako kako je ON rekao: Pomozi i bit ćeš blagoslovljen, učini i bit ćeš milosrdan i sretan. Ovaj tekst završit ćemo najljepšim riječima Majke Terezije:
Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan.
NIJE VAŽNO. VOLI GA!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima.
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
NIJE VAŽNO. OSTVARUJ SVOJE CILJEVE!
Dobro koje činiš, već sutra će biti zaboravljeno.
NIJE VAŽNO. ČINI DOBRO!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim.
NIJE VAŽNO. BUDI ISKREN I POŠTEN!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo biti razrušeno.
NIJE VAŽNO. STVARAJ!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći.
NIJE VAŽNO. POMAŽI IM!
Daješ svijetu najbolji dio sebe, a on će ti uzvratiti udarcima.
NIJE VAŽNO. DAJ NAJBOLJI DIO SEBE!
