Hrvatska riječ Uskrs vuče podrijetlo iz starocrkvenoslavenskog, a imala je značenje rasti i razvijati se. Naziv Pasha dolazi od hebrejske riječi pasah, a značila je prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina. Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Hrvatski etimolog Petar Skok povezuje ga s riječju uzeti, odnosno to je razdoblje suprotno mesopustu, kad se opet počinje uzimati meso.
Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća, koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali i da je samo slavlje ipak bilo univerzalno – samo su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.
Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi. Od srednjeg vijeka Uskrs se slavi na nedjelju poslije punog mjeseca na sam dan ili poslije ekvinocija.
Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja pa se na uskrsnoj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan, u nedjelju, pjevaju se veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.
Uz slavlje Uskrsa najčešće se vežu brojni simboli i običaji koji variraju od zemlje do zemlje. Većini je zajedničko ukrašavanje pisanica, a česti simboli su zečevi i pilići.
U hrvatskoj je uskrsnoj tradiciji bojanje jaja – pisanica. Pisanice su osim simbola života bile i tradicionalan dar. Djevojke bi u Podravini dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi zaručniku darovale tucet jaja, dok bi budućoj svekrvi ispekle pletenicu od tijesta.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krjesovi, tzv. vuzmenke. Vatru pripremaju vjernici ispred crkava, koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dvaju drveta čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova, muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.
U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu) cvijećem (često ljubicama) i biljem.
Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.
Autor: Hina/photo: ilustracija
