Središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije – episkop Jovan zamolio za oproštenje

U sklopu Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja se ove godine odvija pod geslom »Pomirenje – ljubav nas Kristova obuzima«, u župnoj crkvi Bezgrješnog Začeća BDM u Novoj Gradiški, 21. siječnja održano je središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije, koje su predvodili požeški biskup Antun Škvorčević i slavonski episkop Jovan Ćulibrk. Na početku slavlja biskup Antun je pozdravio njegovu preosvećenost episkopa Jovana i njegove pratioce novogradiškog paroha Ognjena i đakona Milana, zatim kanonike na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenike Novogradiškog dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem te sve nazočne vjernike. Spomenuvši klimatsku hladnoću koja trenutačno vlada, rekao je da nas daleko teže pogađa ona hladnoća ljudskog srca ranjenog zlom, grijehom i slabošću koja je razlogom žalosne podjele među kršćanima, a koja traje sve do danas. Pozvao je nazočne da sabranim i vjerničkim srcem večeras budu molitelji za dar pomirenja među kršćanima.

Nakon naviještenih svetih čitanja prvi je progovorio biskup Antun. Istaknuo je da je »silno znakovito što smo večeras zajedno, jer svjedočimo – i mi katolici i braća pravoslavni – da vjerujemo Bogu i njegovu djelu ostvarenu u Isusu Kristu«. Istaknuo je da o tom djelu govori apostol Pavao u naviještenom ulomku iz Druge poslanice Korinćanima kad kaže da je Bog u Isusu Kristu svijet sa sobom pomirio, a da smo mi kršćani kao Kristovi poslanici pozvani pomiriti se s Bogom i međusobno. Podsjetio je da postoji teška činjenica podjela u nama samima, u našim obiteljima, među narodima i među Isusovim crkvama. »Što treba činiti pred tim podjelama?«, zapitao je biskup, odgovorivši da si »uvijek iznova trebamo posvješćivati kako Bog nije ostao ravnodušan pred tim stanjem, nego je u Sinu svome Isusu Kristu poduzeo najveći pothvat, utjelovljenjem ušao u našu ljudsku stvarnost ranjenu zlom i podjelama, da bi nas pomirio sa sobom i s nama samima«. A to je učinio, nastavio je biskup, tako što »nije pripovijedao o našim zloćama, nemoćima i pokvarenostima, nego što je tim našim stanjima nemoći pristupio svojim najmoćnijim sredstvom – ljubavlju i praštanjem, jedino kadrim izliječiti ono što je podijeljeno i ranjeno«.

Ustvrdio je da upravo o toj ljubavi govorio Isus u evanđeoskoj prispodobi o milosrdnom ocu koji svom rasipnom sinu nakon njegova povratka nije po redu izbroji sve zloće koje je počinio, nego mu je posvjedočio da je očeva ljubav veća od njegove zloće i na taj ga način izliječio od njegove izgubljenosti. Takvo očevo ponašanje izazvalo je ogorčenje kod starijeg sina koji mrmlja protiv Oca jer se ne ravna po pravilu recipročne pravednosti – oko za oko, zub za zub – po kojem na zlo treba odgovoriti zlom, a ne praštanjem i ljubavlju kako je učinio Otac. Biskup je naglasio kako je evanđelist Luka ovaj prizor ostavio nedovršenim, pozivajući nas da promislimo koji smo mi od ta dva sina. Rekao je da bi bilo pogrešno ono promišljanje u kojem bi katolici starijeg sina vidjeli u pravoslavnima, a pravoslavni u katolicima, »jer možemo i mi katolici i pravoslavni biti na neki način ovaj mlađi, ali i stariji sin«. Stariji sin smo onda, ustvrdio je biskup, »ako jedni drugima pristupamo s takvim raspoloženjem da svaki dan brojimo drugima kakvo su nam sve zlo učinili«, jer se time zapravo još više u njem utvrđujemo, ostajemo žrtvama zla. Valja nam povjerovati da nam Bogu ne želi svaki dan stavljati pred oči naše zloće, nego da nas on u Isusu Kristu želi pomiriti sa sobom i međusobno te se odvažiti jednako tako pristupati bližnjima. »Pomirenje na ovim prostorima između pravoslavnih i katolika može se ozbiljnije početi događati onda kad jedni drugima pristupamo s poštovanjem i praštanjem, uvijek iznova podsjećajući jedni druge da Bog ne želi da ijedan narod ili pojedinac ostane u nemoći zla, nego da postane novi čovjek«, rekao je biskup, upitavši nazočne što je tko od njih spreman danas u Hrvatskoj i ovdje u Novoj Gradiški živjeti. »Ukoliko mislimo da smo mi katolici Hrvati sada pozvani Srbima brojiti kako su zli, ili ako su pravoslavni Srbi opredijeljeni Hrvatima navoditi kako su zli, grcat ćemo u mraku i nemoći i neće biti pomirenja«. Završavajući homiliju pozvao je nazočne da mole »Isusa Krista da on snagom svoga Duha uđe u rane naših podjela, izliječi ih svojim praštanjem i milosrđem te nas osposobi da i mi možemo biti ljudi praštanja i milosrđa«. Zaključio je: »Neka je blagoslovljeno sve ono što će svaki pojedini od vas učiniti u tom smislu, vjerujući Isusu Kristu, onom djelu koje je on ostvario svojom mukom, smrću i uskrsnućem, i ići s njime zajedno naprijed, ljubeći Boga i poštujući ljude«.
Potom je nastupio episkop Jovan i podsjetio da evanđeoska prispodoba o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu spada u najljepše riječi onoga za koga psalmopojac kaže da je »najljepši od ljudskih sinova«. Govoreći o Bogu koji vodi svoj narod na temelju ulomka iz proroka Izaije koji je naviješten u prvom čitanju, episkop je progovorio o novom srcu i novom duhu Božjeg naroda, kojeg je Bog nekoć davno izveo iz egipatskog ropstva i 40 godina svojom svjetlošću vodio pustinjom idući pred njim u liku munje i ognja noću te stupa od oblaka danju. »Zaista kud nas to vodi Gospod?«, zapitao je episkop, i na temelju onoga što nam Sveto pismo govori o Abrahamu i Lotu, odgovorio da nas Bog želi izvesti iz Sodome i Gomore – gradova koji su do dan danas simboli svakog zla, ali pod uvjetom da se ne okrećemo natrag, jer će nas zadesiti sudbina Lotove žene koja je zbog neposluha toj Božjoj naredi bila pretvorena u stup soli, koji prema predaji do danas ondje stoji. »Što je to uradila da se pretvorila u stup soli?« Kažnjena je tako teškom kaznom, ustvrdio je episkop, jer nije bila u stanju ostaviti zlo iza sebe, nego je pogledala natrag u sve ono zlo koje ljudi nanose jedni drugima, upozorivši da se i mi izlažemo istoj opasnosti kad god se osvrćemo na »sve ono krvavo, prokleto i nesretno što smo mi ljudi u stanju jedni drugima učiniti«, i kad u život ne provodimo ono što u Očenašu molimo: »I oprosti nam kao što i mi opraštamo dužnicima svojim«. Episkop je nastavio »Zato ni ja ovdje neću da govorim o konferencijama, deklaracijama, o rezolucijama o oproštenju; ja sam ovdje da molim za oproštaj i da praštam, da sa svojom braćom hrišćanima živim u slavu Onoga koji je nama sve oprostio na krstu, i da zapriječim i sebi i svakome drugome da gledam u Sodomu i Gomoru, ponavljajući Hristove riječi da oprostimo i molimo oproštaj«, rekao je episkop Jovan, navodeći riječi kojima je episkop Atanasije Jeftića opisao susret milosrdnog oca i izgubljenog sina: »Ne zna se je li to prvo potrča sin k ocu ili to otac prvo potrča k sinu. U činu oproštaja nema tebe i mene, nema tko će kome prvi da oprosti, a tko će prvi da traži oproštenje. Tako i ja ovdje prvi za oproštaj molim i oproštaj dajem«, zaključio je homiliju episkop Jovan.
U nastavku ekumenskog slavlja dok su izricane pojedine nakane molitve vjernika, dvanaestero mladih zapalilo je svijeće na uskrsnoj svijeći. Nakon što su svi nazočni zajedeno izmolili Očenaš, biskup Antun je rekao:
»Draga braćo i sestre! Pred nama gori uskrsna svijeća na kojoj su mladi zapalili svoje svijeće; posvjedočili nam kako svijeća daje svjetlo trošeći se i na taj način pobjeđuje mrak. Potiče nas ovo znakovito svjetlo da se i mi odvažimo biti takvi, jer se Isusu Krist potrošio za nas, da bi svjetla bilo, da bi pobijedio tamu u nama. Pođimo i mi u svijet ispunjeni iznutra, u srcima, njegovim svjetlom i pobjeđujmo mrak osobito ondje gdje su podjele. Neka svjetlo koje nosimo u svakodnevni život bude naše svjedočanstvo opredjeljenja da vjerujemo Isusu Kristu i da želimo djelovati kao što je on djelovao«.
Na koncu slavlja biskup Antun je najprije »zahvalio Bogu što nas je potaknuo u srcima i pokrenuo da budemo dionicima ovoga molitvenog slavlja«. Potom je zahvalio episkopu Jovanu za njegovu sudjelovanje na ovom slavlju, napose za njegovu snažnu evanđeosku riječ i svjedočanstvo o opraštanju i milosrđu. Zahvalio je episkopovim pratiteljima, svećenicima i svim nazočnim vjernicima te na sve zazvao Božji blagoslov.

Izvor: Požeška biskupija