Neke ljude jednostavno pamtimo…
Po osmijehu, lijepoj riječi, odgoju, školi, nekim specifičnim životnim trenutcima.
Našu sugrađanku Romanu Markolović, odgojiteljicu u Dječjem vrtiću Nova Gradiška pamte brojne generacije naših sugrađana. Strpljiva, puna razumijevanja, uvijek s osmijehom na prvim životnim koracima susrela je i odgojila brojne generacije Novogradiščana.
Većinu ih pamti, kaže, i rado ih se sjeća, a posebno je lijep osjećaj kada ih vidi kao odrasle ljude, na njihovim radnim mjestima, s obiteljima:
– Trenutno vodim grupu u Dječjem vrtiću „Maslačak”. S djecom u vrtiću radim dvadeset i nešto više godine. Sada kada se osvrnem, vrijeme je proletjelo. Ni sama ne znam kako. Najbolje vidiš kako vrijeme prolazi je kada ih sretneš na ulici i vidiš odrasle, zrele ljude. Kako sam odlučila postati odgojiteljica?! Još kao dijete maštala sam o tome i snovi su se pretvorili u stvarnost. Ostvarile su mi se želje, postala sam odgojiteljica u vrtiću i nisam požalila. Raditi s djecom je nešto predivno. Prekrasan osjećaj koji te ispunjava, oplemenjuje. Djeca vam daruju nešto što odrasli teško mogu. Nažalost, danas je tempo života takav da djeca ponekad provedu i više vremena s nama odgojiteljima, nego ponekad s roditeljima. Djeca to pamte, uvijek nam se jave na ulici, obiđu nas. Sve su to stvari koje vesele i zbog kojih s osmijehom idemo svaki dan na posao. Da se ponovno rodim?! Naravno da bih opet bila odgojiteljica – s osmijehom kaže Romana.
