Srce, vrijedno 140 tisuća eura ima garanciju 300 godina, pa ga unuk Noa pita “kako misli umrijeti”. Sve završava smijehom, a stalno pozitivne vibracije cijele obitelji drže ga na životu, jer sigurni su kako je “sve u glavi”.
NOVA GRADIŠKA – Novogradiščanin Nedeljko (Mile) Smolić, svojevrsni je fenomen. Živi zahvaljujući trećem srcu, točnije drugi put “ugrađenom” mehaničkom srcu (koje preuzima srčanu funkciju i održava na životu teške srčane bolesnike) nakon što je prije šest godina doživio infarkt i dobio prvo mehaničko srce.
Zatekli smo ga u sinovom kafiću gdje se dovezao autom kao i svakog dana dolazeći na kavicu i druženje s prijateljima. Ipak, s maskom na licu, kako bi se zaštitio od moguće gripe koja bi za njega bila kobna, ovaj razgovorljivi, veseli čovjek priča o svom trećem srcu kao nekoj sasvim uobičajenoj pojavi.
“Ovo je moje treće srce” pokazuje na torbicu i kablove spojene pumpe s njegovim tijelom. “Prvo je otkazalo, na drugom je pukao kabl a sad su mi ugradili treće koje radi bez problema, savršenstvo tehnike…”, kaže vlasnik novog srca.
Kod Mile nema straha i živi “punim plućima” iako je jedini od tri pacijenta kojima je po drugi put ugrađivano srce, preživio i živi , veli, normalno.
Zbog mehaničkog srca kojega održava umjetna pumpa, 12-godišnji miljenik, unuk Noa, prozvao ga je Robocap, što su i ostali prihvatili, a on na sve uzvraća smijehom i šalom, na koju su ukućani uvijek spremni. “Zato i jesam živ, uvijek radost, smijeh, šala, moja unučad, me drži na životu, mali anđeli koje prevolim, a imam i dobru kćer, sina, suprugu, snahu, zeta…svi se lijepo slažemo, veseli smo, to je sreća.. .”
Prisjeća se infarkta koji je doživio prije šest godina kada su mu ugrađena četiri stenta a potom i prvo mehaničko srce, po američkom sistemu, smješteno u torbicu, koje je spojeno kablovima iz tijela s njegovim srcem, i radi uz pomoć pumpe na struju ili baterije ako je izvan kuće. Sve je izvrsno funkcioniralo zbog čega se Mile osjećao dobro pa se, unatoč stalnoj brizi o baterijama, kontroli broja otkucaja, tlaka, … ponašao kao potpuno zdrav čovjek. “Popravljao sam skutere, svoj auto, cijepao drva… Nakon dvije i pol godine došao je i Amerikanac da provjeri kako funkcionira njihov izum što su tada nastavili ugrađivati i ostalim pacijentima. Sada ih ima 30-etak u Hrvatskoj. Redovito sam trošio lijekove, sve naučio vezano uz elektroniku” priča Mile.
No nakon šest godina pojavili su se čudni zvuci. “Srce je počelo pištati, brzo sam priključio druge baterije ali nije bilo pomoći, priključim se na aparaturu no upalile su se sve lampice i signal…Zvao sam Zagreb i oni su rekli da hitno dođem. Sin je vozio preko 250 kilometara na sat jer se bojao da ću umrijeti u autu. Stigao sam na vrijeme i ugradili su mi novu pumpu, točnije novo srce jer se dotadašnji kabl slomio na rebro u organizmu”.
Bilo je to, u listopadu prošle godine, Milin najdragocjeniji poklon za 70. rođendan. Riječ je o najnovijem tipu mehaničkog srca, kakvo je “ugrađeno” još dvojici pacijenata, koji na žalost nisu preživjeli.
Kao jedinstveni slučaj u Hrvatskoj, Mile se, veli, ponovo osjeća normalno premda je malo drugačije nego prvi put. “Prvo srce je imalo 8600 obrtaja, a ovo pet tisuća, ne znam jeli u tome razlika. S onim prvim sam se slobodnije osjećao”.
No ni ova sitna razlika ne spriječava ga da svaki dan zapodjene priču i šalu s najbližima i uživa u svakom darovanom trenutku.
” Ne pozivaju ga u goste jer im troši struju, a mama mu je skratila kabl da kontrolira njegovo kretanje” šali se sin Nenad, koji svakodnevno obilazi roditelje a privlači ga i posebno fina mamina kuhinja.
Liječnici iz zagrebačke bolnice Dubrava, (profesor Sutlić, dr. Barić, dr. Unić, dr. Planinc) koji su i prvi put operirali Milu i darovali mu novi život, redovito prate njegovo stanje pa je i proteklih dana bio na kontroli, a ne može naći riječi zahvale za osoblje kardiokirurgije koje je, kaže, nešto posebno. “Kao obitelj su. Nekad sam kod njih i dva puta mjesečno, i kad god treba. Oni riješe problem i idemo dalje”.
Posebno je zahvalan gospođi Ruži koja ga je naučila svakoj sitnici oko elektronike s kojom se sada “bakće” 24 sata.”Zbog toga se ne bojim nikuda otići. Svi smo sretni i veseli. Ja sam živ” veli Mile, dok supruga Nada koja je gotovo pola stoljeća provela s njim u ljubavi i slozi, ne može zadržati suze. “Bilo je teško sve podnijeti. On je divan čovjek, slažemo se, i zbog toga smo sve pobijedili”, veli supruga, prigovarajući mu ipak što je previše aktivan.
Srce, vrijedno 140 tisuća eura ima garanciju 300 godina, pa se unuk Noa pita “kako misli umrijeti”. Naravno, sve završava smijehom. Stalno pozitivne vibracije su ono što ih drži, jer sigurni su kako je “sve u glavi”.
“Vesela smo obitelj, to nas spašava u situacijama koje nam je tata “priuštio”. Svi ga volimo zezati. Prije tri godine zapalio se dimnjak i došli su vatrogasci, ugasili požar, a moj prijatelj kaže “čika Mile hvala Bogu da nemate srce, sad bi dobili infarkt”, i takva je komunikacija stalna s njegovim prijateljima, suborcima” prisjeća se Nenad.
No Mile je, čini se, inače “srećković” u životu. Osim što je s jednim ranjavanjem preživio šest godina na ratištu, kao dijete teško ga je izgrizao pas, izbole ga pčele zbog čega je 15 dana bio slijep, izboli ga stršljeni, ugrizao poskok…sve je to preživio i ojačao. Neuništiv je, kroz smijeh kažu njegovi najbliži, ipak prateći svaki Milin pokret.
