Po mnogo čemu naredni bi parlamentarni izbori, koji će se vjerojatno održati početkom iduće godine, mogli biti jedinstveni do sada. Čini se da bi izborni ishod mogao biti vrlo tijesan, a to znači da bi glasovi parlamentarnih zastupnika nacionalnih manjina, a prije svega onih srpske nacionalne zajednice, mogli biti odlučujući za formiranje parlamentarne većine.

Taktika Zorana Milanovića i njegova SDP-a temelji se upravo na očekivanoj potpori osam zastupnika nacionalnih manjina. Naime, u SDP-u računaju na to da će HDZ-ova koalicija odnijeti relativnu pobjedu kad je riječ o „redovitim“ parlamentarnim mandatima, ali da će s potporom osam sigurnih mandata zastupnika nacionalnih manjina SDP poništiti tu prednost i doći u situaciju da sastavlja buduću Vladu.
Da bi povećali svoje izborne šanse, SDP i njegova koalicija nastoje stvoriti predizborni sporazum s najvećom strankom srpske manjinske zajednice, SDSS-om, o zajedničkom nastupu na izborima u dvjema izbornim jedinicama: V. (vukovarskoj) i IX. (zadarskoj). Ipak, to ne znači da bi „Kukuriku koalicija“ prihvatila SDSS kao formalnoga predizbornog partnera, nego računa na to da njegove kandidate neformalno stavi na svoje izborne liste u tim izbornim jedinicama, da na račun toga SDSS svoje birače u tim dvjema izbornim jedinicama pozove da ne glasuju za manjinske liste, nego za redovite stranačke liste, ali da glas daju za listu na kojoj je njihov kandidat.

Takvim dogovorom SDSS bi mogao povećati broj zastupnika, dobiti još jednoga dopunskog ili, što je vrlo malo vjerojatno, čak dva.

Takvim dogovorom u više se aspekata narušava politička kultura na kojoj se zasniva načelo zaštite pasivnoga biračkog prava pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Hrvatsko izborno zakonodavstvo ne štiti manjinsko biračko pravo na dobar način, ne osigurava dodatni glas pripadnicima manjina, ali ipak unaprijed garantira da će nacionalne manjine biti zastupljene u parlamentu. Odluka manjinske političke stranke da pozove svoje birače da ne glasuju za manjinske liste, jer je tamo mandat za manjinu već ionako osiguran, nego da glasuju za redovite liste i onda na njima za kandidata manjinske političke stranke, poigravanje je načelom zaštite pasivnoga biračkog prava. Kratkoročno, to može osigurati dodatni mandat, ali dugoročno u biračkom tijelu stvara dojam kako posebna zaštita manjinskoga pasivnoga biračkog prava, dakle, prava da manjinski zastupnici budu izabrani u Sabor, zapravo nije potrebna.
Opasno je i poigravanje predizbornim koaliranjem. Naime, za dugoročnu stabilnost manjinske zajednice nije dobro da se manjina veže uz jedan svjetonazorski blok, a zatvara prema drugom. Smjene vlasti su neizbježne, a u uvjetima kad u Hrvatskoj funkcioniraju dva dominantna politička bloka, nije pitanje hoće li onaj drugi doći na vlast, nego je pitanje samo hoće li pobijediti na ovim ili nekim narednim izborima. Osim toga, takva podjela se transferira i na odnose u lokalnim zajednicama, a u Hrvatskoj u većini lokalnih zajednica, u kojima Srbi čine znatan dio stanovništva, lokalnu vlast obnaša HDZ. Vezivanje srpske zajednice uz drugi, SDP-ov, blok na državnoj razini nužno otežava odnose s HDZ-ovim vlastima na lokalnim razinama.

Naredno je važno pitanje – doprinosi li veći broj zastupnika nacionalnih manjina stvarno boljoj zastupljenosti i zaštiti manjinskih interesa u Saboru. Iskustvo govori kako takve čvrste veze nema. Kad je riječ o napretku sustava zaštite manjinskih prava, sigurno je da je najveći iskorak u manjinskoj zaštiti napravljen tijekom parlamentarnog mandata 2000-2003. U to je vrijeme u Saboru sjedio samo jedan zastupnik srpske nacionalne zajednice. U saborskom mandatu 1992-95. srpska je zajednica imala čak 11 zastupnika, a u tom razdoblju nije postignut niti jedan važan iskorak u manjinskoj zaštiti. U razdoblju 1995-1999. srpska je zajednica imala tri zastupnika, kao i u mandatima nakon 2003, ali ta tri manjinska zastupnika nisu mogla osigurati ostvarivanje temeljnih prava srpske zajednice, poput prava na elementarne uvjete za povratak nakon Oluje.

Koliko god proces povratka bio slabašan, koliko god on ne bio održiv i koliko god su se vraćali, prije svega, ljudi izvan radno-aktivne životne dobi, znatniji povratak započeo je u mandatu 2000. kad je srpska zajednica bila vrlo „tanko“ parlamentarno predstavljena.
Na izborima 2000, ‘posve mimo intencija manjinske političke klase, srpska zajednica u Hrvatskoj na izborima je iskazala snažnu volju za političkom integracijom. Iako su pripadnike srpske zajednice vlasti silile da glasuju za manjinske liste, oni su se u kompliciranom postupku ispisivali s manjinskih i upisivali na redovite popise birača, i onda glasovali jednako kao i većina ostalih birača u Hrvatskoj, za koaliciju SDP-a i HSLS-a. Iako stranke pobjednice na izborima nisu shvatile da srpska zajednica želi političku integraciju, pa nisu snažno razvile svoje stranačke organizacija ne područjima na kojima su Srbi znatan dio stanovništva, poruka o političkoj integraciji, što su je pripadnici srpske zajednice tada poslali, bila je snažna i utjecala je na političku klimu u Hrvatskoj.

SDP će se na narednim izborima boriti za održavanje na vlasti, a u proteklom mandatu nisu učinili ništa relevantno što bi konsolidiralo sustav zaštite prava nacionalnih manjina. Vlast je osobito podbacila u zaštiti prava srpske zajednice. Na primjer, proces stambenog zbrinjavanja, koji je dogovoren za vrijeme prošle vlasti, i bio je svojevrstan  preduvjet za hrvatski prijem u EU, posve je neuspješan. Način, na koji su državne vlasti rješavale pitanje ostvarivanja prava manjine na korištenje svojim jezikom i pismom, samo je zaoštrio političke sukobe, a ostvarivanje tog prava čini se „daljim“ nego što je bilo prije četiri godine.

Distanca između srpske zajednice i nacionalne većine u Hrvatskoj, koju je nespretnim (nadajmo se da je bilo nespretno, a ne zlonamjerno) postupanjem aktualna administracija zaoštrila, mogla bi se dodatno produbiti dogodi li se da glasovi zastupnika srpske manjine budu odlučujući za formiranje parlamentarne većine, odnosno pogotovo ako relativnu pobjedu HDZ-ove koalicije pretvore u pobjedu SDP-a. Kad se na prvim poratnim izborima u Njemačkoj dogodilo da je u javnosti stvoren dojam da je glas zastupnika Danske manjinske stranke bio presudan za izbornu pobjedu Konrada Adenauera, koji je postao veliki njemački kancelar, Danci u Njemačkoj odlučili su da nikad više neće sudjelovati na izborima za Savezni parlament, a kad je uz pomoć glasova dvoje parlamentarnih zastupnika mađarske, odnosno talijanske nacionalne manjine, veliki slovenski premijer Janez Drnovšek 1996. poraz od Janeza Janše s jednim glasom prednosti u parlamentu pretvorio u pobjedu, uslijedila je snažna kampanja protiv manjinskih prava i za oduzimanje prava zastupnicima manjina da sudjeluju u odlučivanju o parlamentarnoj većini.
U Hrvatskoj je s ljevice, od predsjednika Josipovića i njegovih suradnika, takva inicijativa već bila lansirana, a u slučaju ako bi manjinski glasovi „preokrenuli“ izborni rezultat, ta bi se kampanja „reciklirala“, ali sada daleko oštrije i s „grubljom argumentacijom“. Manjinska politička klasa sustav zaštite manjinskih prava u Hrvatskoj izlaže velikom riziku ulaskom u predizbornu političku igru, koja nije posve u skladu s načelima političke kulture na kojima se zasniva sustav političke zaštite manjinskih prava. Pritom je jasno što u takvoj igri dobiva manjinska politička klasa, ali je posve nejasno što bi u njoj zapravo dobili pripadnici nacionalnih manjina, prije svega, posebno ranjiva srpska zajednica u Hrvatskoj.

Autor: Davor Gjenero

Komentari
Prethodni članakPotraga za osobom na kupalištu u Davoru
Sljedeći članakNestao 21 – godišnjak iz Starog Petrovog Sela