Zahvaljujući baptističkoj crkvi Nova Gradiška razgovarali smo s djevojkama i saznali ciljeve njihove misije i doživalje s putovanja, odnosno kakve su sve dobrovoljne radove odradili i s čime su se sve susrele na ovoj misij. Obavili smo razgovor s dvadeset trogodišnjom Beatriz Ibarra i dvadeset dovogodišnjom Marian Padilla iz Kalifornije, te Kathryn Law iz Wyominga.
RNG: Prvo dobrodošli u naš mali grad i recite nam što to točno radite, odnosno zašto obilazite svijet?
Mi smo iz organizacije koja se zove The World Race i to je grupa nas ljudi koji putujemo kroz 11 država u 11 mjeseci i širimo ljubav prema Isusu.
U našem razogovoru ranije spomenule ste da Vam je ovo 8. mjesec putovanja, gdje ste bili sve prije Hrvatske?
Bili smo na Filipinima, u Kini, Južnoj Africi, Mozambiku, Swazyland-u, Rumunjskoj, Bugarskoj i sada smo u Hrvatskoj.
I što ste tamo radile?
Svaki mjesec je drugačiji. Učinili smo nekoliko stvari. Ono što radimo je da se spojimo s nekom od organizacija, crkvom ili zajednicom. Nekoliko stvari koje smo učinii je da smo otišli u bolnici gdje smo se brinuli za djecu, zatim u sirotišta i na razna mjesta, ustvari smo kao nekakva služba koja radi sve što je potrebno u zajednici.
Gdje idete nakon Hrvatske?
U Središnju Ameriku
Imate li već nekakve planove tamo?
Nikad ne znamo što ćemo raditi prije nego što dođemo tamo. Naši vođe i članovi tima koji su iznad nas to rade, ali mi samo radimo ono što nam kažu kada dođemo na odredište.
Ali imamo planove posjetiti Gutamalu i Nikaragvu.
Tko Vas sponzorira?
Kad nas prihvate u program, nakon dodatnih razgovora gdje se provjerava da li se naša uvjerenja slažu s njihovim, prolazimo proces kada govorimo ljudima što činimo i zašto to činimo i razlog zašto smo to odabrali .Tako odlazimo u crkve i govorimo o tome koji su sve naši planovi, šaljemo pisma ljudima ili nas prijatelji, obitelj ili crkva podrže ili dobijemo donacije.
Kako su Vaši roditelji reagirali kada su čuli za ovu vašu misiju?
Različite su reakcije, moja majka je bila sretna, ali otac nije jer je htio da imam karijeru. Majka je sretna što putujem svijetom i što imam priliku upoznati druge kulture.
Moji roditelji su me jako podržali. Mislim da su oni jako sretni što imam priliku upoznati druge kulture. Ponekad razmišljam o tome da trebam završiti fakultet i moj otac me uvijek podsjeća da je ova sjajna prilika jer ljudi koji zapošljavaju traže nekoga tko razumije druge kulture i tako sada idem u školu gdje učim o različitim kulturama.
Moj otac nije bio sretan jer je imao osjećaj kada se vratim kući kako neću više biti zainteresirana za školu. Inače se namjeravam vratiti u medicinsku školu Moja majka je s druge strane bila dosta uzbuđena i mislim da je to sjajna prilika za nas da izađemo i vidimo što ima izvan našeg svijeta. Dosta često shvaćamo da smo više jednaki nego što smo različiti. I zato u svijetu ima puno zajedničkog u različitim kulturama i ljudima.
Možete li nam nešto reći o svojim iskustvima, što Vam se najviše svidjelo?
To je jako teško, ima puno toga. Stvarno mi se svidjela Kina jer je to komunistička zemlja i imaju punu kontrolu nad ljudima. Mnogi ljudi uopće ne govore engleski, a Mariann i ja smo bile čak u tibetskoj regiji gdje ne govore Kineski nego Tibetanski. I tako smo se tamo sporazumjevale s rukama, crtežima itd. Dok smo tamo bile, jedna obitelj je rekla da ako ostanemo duže od jednog dana u njihovom hotelu moramo ostati tamo cijeli tjedan kako bi nas bolje upoznali. Tako su nas odveli na rijeku, u karaoke klub itd. Iako nismo mogli komunicirati s njima, bilo je zanimljivo vidjeti da imamo zajedničko srce. Bilo je stvarno lijepo.
Meni je najdraže mjesto bilo Swazyland, a ako ne znate gdje je to, to vam je negdje u sredini Južne Afrike. Zemlja je poznata po visokom udjelu oboljelih od AIDS-a. Dijelom vremena bila sam u jednoj kući gdje su smješteni bolesni ljudi oboljeli od raka, tuberkuloze i ostalih teških bolesti. Tako sam puno vremena provodila odlazeći tamo, pjevajući pjesme s njima, igrajući se i dosta sam se zbližila s obiteljima, te je bilo teško otići. No, prije nego što smo otišle, napravile smo koncert za njih. Okupile smo se zajedno i pjevali smo i plesali i to je bio nevjerojatan trenutak i prizor, rekla bi, kad se sjetim toga, srceparajući. Možemo reći da smo puno poznanstava ostvarili u svim tim zemljama, ali isto tako smo sretni jer smo našim ovim posjetima spojili mnoge ljude.
Isto je teško reći, ali mislim da mi je isto Swazyland bio najbolji trenutak. U mojoj misiji tamo išli smo u bolnice i molili se za mnogu djecu koja imaju tuberkulozu, HIV, upalu pluća. Mnoga djeca su odbačena od svojih roditelja kad su bila jako mlada. S obzirom da je tamo AIDS dosta raširen puno ljudi ne doživi uopće 30 ili 35 godina i tako ima puno siročadi koja nemaju roditelja ili skrbnika. I stvarno je dosta nevjerojatno kada vidite da mi u Americi imamo svoju obitelj i širu obitelj, a kada dođemo u Afriku tamo djeca nemaju svoju obitelj, nemaju nikakvih prihoda i nemaju što jesti. Date im samo jedan balon i učinili ste ih najsretnijima na svijetu. Bilo je lijepo tamo biti iako je samo bilo u pitanju mjesec dana, kako bi im pokazali ljubav roditelja, brata, sestre što oni dosad nisu osjetili.
Kako putujete?
O moj Bože (smijeh). Imamo vrlo mali prihod od ovog programa. Tako da smo najjefitniji prijevoz pronašli u vlakovima koji su nam postali najbolji prijatelji. Navikli smo spavati u vlakovima, na drvenim klupama, na željezničkim stanicama, mi smo u stvari beskućnici tj. Nomadi.
Jeste li ikad imali problema s vlastima?
Ne baš (smijeh).
Ali događa se, jel tako?
U Kini da. Tamo su jako strogi, pogotovo prema onima koji dolaze u njihovu domovinu, studentima itd. Dosta su strogi.
Nakon što završite ovaj projekt, imate li još nešto u planu ili je ovo kraj Vašoj misiji?
U dosta slučajeva ljudi idu na ovakve misije kako bi vidjeli gdje ih Bog poziva. Tako da se neki na kraju misije vrate u svoju domovinu, a neki ne. Ja planiram završiti još preostale dvije godine fakulteta. Studiram fakultet za neuro znanosti, tako da je logično da ću se vratiti medicinskoj školi gdje planiram završiti za doktora pedijatra. Ali osjećam da to nije Božji poziv i tako je ovo vrijeme bilo dobro kako bi se ono što Bog želi od mene reflektiralo na ono što ja želim u svom životu. Tako da, kada se vratim, sve ovisi o Njemu hoću li se vratiti misiji ili ću nastaviti školovanje ili postati pjevačica ili tako nešto – ne znam.
Prije nego što sam napustila SAD, bila sam u nekim neprofitabilnim organizacijama u kojima smo radili razne edukacije u raznim zajednicama i navjerojatnije ću to raditi opet kada se vratim kući. Teško je vratiti se u svoju zemlju, pogotovo u SAD, kad vidite siromaštvo po cijelom svijetu. Primjerice kada dođem u svojem gradu u trgovinu i kada vidim razne namirnice na dohvat ruke, teško se vratiti opet na taj život nakon onoga što ste vidjeli. Tako da će biti zanimljivo vidjeti emocije kada se vratimo našoj kulturi, odnosno u SAD.
Autor: Marko Šimić/Nikola Knežević
