Oglas na Portalu i broj telefona. Netko bi rekao, oglas kao i svaki drugi. U trenu mi se zaledio osmijeh i brzinom munje vratio me u stvarni svijet u kojem živimo. Prodati računalo znači dobiti novce, a onda za njih kupiti svinju ili drva, ovisno o tome što je prioritet. Umjesto da posluži za razvijanje znanja i vještina ljudi prodaju i zadnje vrijedne stvari iz kuće kako bi nahranili i ugrijali sebe i djecu, a možda nešto novaca ostane za platiti barem neki račun. Do kada? Što kad ponestane vrijednih stvari i onih koji će ih kupiti?
Sve više je siromašnih i onih na rubu siromaštva, ljudi koji su nekada bili srednja klasa i pristojno živjeli od svojih plaća. Danas većina zaista nema od čega živjeti, ali ponos im još uvijek ne dozvoljava da mole i prose. Posla, koliko god ga tražili i htjeli raditi, nema, a ako ga nekom srećom nađete bit ćete plaćeni kao kinezi, šakom riže… U najboljem slučaju, dobit ćete nešto, u najgorem, bit ćete izigrani, a onda “uzalud vam trud svirači”…
Državi je uspjelo baciti nas u robovlasničko društveno uređenje
Današnja državna elita je zaboravila na čovjeka zbog svoga bogatstva, tvrdi da dobro radi, i zadovoljna je sama sobom, dok su ekonomski rezultati svakim danom sve očajniji. Danas nažalost u Hrvatskoj državi imamo dvije velike kategorije: 400.000 nezaposlenih i 600.000 nezaposlenih u sivoj ekonomiji, a to je milijun nezaposlenih zajedno. (citat sa Dnevno.hr)
Vlada i ministri umjesto da uvedu olakšice, smanje poreze, uvodi nove tamo gdje je sigurna da će ih naplatiti i sve čini da rasproda i zadnje nacionalno bogatstvo. Narod nitko ništa ne pita čak i onda kad ima pravo na referendum. Narod ne postoji. Postoje samo oni, vlada, ministri i tajkuni koji će učiniti sve da napune svoje bankovne račune. Koga je briga za narod dok narod ne “poludi”…
Autor: Željko Idžotić
