IVAN SLIŠURIĆ, pjesnik i prozaik, rođen je 29. veljače 1936. u Rešetarima kod Nove Gradiške. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij jugoslavenskih književnosti i filozofije, a magisterij iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranivši radnju Pjesnički svijet Slavka Mihalića. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi i profesor u novogradiškoj Gimnaziji. Živi i piše u Novoj Gradiški. Prvom pjesmom javio se u subotičkim Rukovetima, zatim i prozom u časopisima (Polja, Dubrovnik, Republika, Forum, na III. programu Hrvatskoga radija), a pjesmama i pričama za djecu u Radosti, Smibu i na Radio Zagrebu.
Djela: Prvo lice ljeta (pjesme), Čakovec, 1980.; Minule ruke (pjesme), Zagreb, 1997.; Anđeo na satu (pripovijetke), Zagreb,1998.; Mlađakom s usana (pjesme u prozi), Vinkovci, 2000.; Munje i blagovijesti (pjesme u prozi), Zagreb, 2006.; Odvremenjeni put (poezija), Zagreb, Ceres, 2014. (predgovor Tito Bilopavlović, pogovor Sead Begović); Stabla i drugi ključevi (pjesme u prozi), Zagreb, Mala knjižnica, 2015. Vugino zrcalo (kratke priče), Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2022.
Džepovi puni vremena „ulančanih priča“, kako ih naziva pisac predgovora – Željko Špoljar, nova je knjiga ovog autora čija je promocija održana u organizaciji gradske knjižnice Nova Gradiška, 27. ožujka 2025. godine, u svečanoj dvorani TZGNG i pod njihovim pokroviteljstvom. Knjigu su, pred, za naš grad, brojnom publikom predstavili Berislav Jelinić, u ime nakladnika „Laser Plus d.o.o.- Zagreb, Željko Špoljar – autor predgovora i sam autor – Ivan Slišurić. A manji omaž autorovom radu je dao i gradonačelnik Nove Gradiške Vinko Grgić.
Gospodin Jelinić je uz isticanje kvalitete autorovog pisanja evocirao i uspomene iz gimnazijskih dana i utjecaj autora knjige na odabir njegovog životnog poziva. Dok je gospodin Špoljar, autor predgovora koji nosi naslov „Kamo ide književnost bez starih majstora“ u opširnijoj analizi knjige, navodio razloge zbog kojih smatra knjigu kvalitetno napisanom. Pa tako kaže da „osvjetljava vrijeme koje je davno prošlo“ povezujući tom rečenicom ovaj rad Slišurića i kultnu seriju Ive Štivičića (rođen u Rešetarima, op. autora) „Kuda idu divlje svinje“. Kao posebnost ove Slišurićeve autobiografske knjige, Špoljar ističe da su priče napisane u epizodama. Svaka je priča zasebna cjelina, a opet su meusobno povezane „bez praznog hoda“. Autor nam priča autobiografske priče o odrastanju u vrijeme drugog svjetskog rata, čestitosti i marljivosti tadašnjih ljudi odmjerenim i dobro promišljenim riječima odajući nam svoju posvećenost pisanoj riječi. Valja istaći kako posebnu pažnju posvećuje dijalozima. Možda to proizlazi iz proživljenih događaja, iz poznavanja ljudi o kojima piše i njihove psihologije. Jer vrijeme, ljude i događaje poznaje iz prve ruke. U kolopletu ratnih zbivanja u autorov život, a i u život njegove obitelji, njegovih prijatelja te sumještana ulaze vojnici sa različitim oznakama na svojim uniformama, unoseći u njihove međusobne odnose, u ionako turbulentno vrijeme, jednu sasvim novu dinamiku.
Tako je prisutnima i sam autor, ukratko ispričao, uz dozu humora, nekoliko crtica iz tog vremena. A ostalo čitatelji neka potraže u ovoj kvalitetno napisanoj knjizi.
Autor knjigu posvećuje članovima svoje obitelji Iris, Barbari, Ivanu i Davorinu.
I, neka bude rečeno – sretan Vam rođendan Profesore.
Tekst/Foto: Alojz Cindrić
