U srijedu u deset! Vidimo se!
I onda sljedeću srijedu opet tako, opet smijeh, priča, prijateljski razgovor.
I tako svake srijede…
Već preko deset godina jedna vedra, vesela i nadasve simpatična ekipa naših sugrađanki svake srijede, točno u deset sati, sastaje se na dobro poznatom mjestu kako bi pitale jedna drugu, onako ljudski, prijateljski, kako su, nasmijale se, podijelile sve one lijepe i manje lijepe životne trenutke, obilježile i proslavile sva njima bitna događanja u životu.
Ekipa je to odgojiteljica u Dječjem vrtiću Nova Gradiška koje su sada u više nego zasluženoj mirovini, a u novogradiškim su vrtićima provele i radile preko četrdeset godina života.
Marija Kićić, Zdenka Zečević, Silvana Savi, Jadranka Kaksa, Ljiljana Peševska, Štefica Brađašević i “pridružena” članica Đurđica Hak. Zašto “pridružena”, kaže, ona nije bila odgojiteljica, ali je dosta vremena provodila u vrtiću i Silvanina je susjeda, pa se odlučila pridružiti ovoj vedroj i pozitivnoj ekipi odgojiteljica. Odlučila, i nije požalila.
Kako mi rekoše, to je njihov ritual, nešto što se ne propušta, njihov “ispušni ventil” i prilika da sjajno provedu dio dana. I zato, ne propuštaju niti jednu srijedu, “orilo, gorilo”, one se sastanu, ispričaju, popiju kavu, ponekad i ručaju, ali do rituala se drži. S osmijehom kažu, nekad čak skuhaju i ručak dan ranije, samo kako ne bi propustile “srijedu”.
Na pitanje smeta li im ako ih zovem tete, spremno mi odgovoriše: “Ni čuti, nama je to zadovoljstvo, sve su to bila naša dječica i nama je bilo drago kada nas djeca ili roditelji tako nazovu. Mi smo bile njihove tete, brinule o odgoju brojnih generacija djece i posao je to koji nas je ispunjavao i ne bi ga mijenjale ni za koji drugi. Kada su otišle u mirovinu, odlučile su da neće “zatvoriti vrata za sobom”, već se i dalje družiti, dijeliti trenutke prijateljstva koje su dugi niz godina njegovale.
Razgovor s njima teško je prepričati. Bio je to razgovor od nešto sat i više vremena, ispunjen emocijama, toplinom, osmijesima, uspomenama…
Prisjetile su se svojih prvih radnih dana, dogodovština, prijateljstava, svih onih malih “klinaca” koji su danas već zreli, odrasli ljudi i ponosa koji ih svaki puta ispunjava kada ih sretnu na ulici i nazovu svojom tetom.
A nije im bilo lako, vrtićke grupe znale su biti velike, raditi s djecom vrlo izazovno, ali znale su da čine pravu stvar i da će pomoći u odgoju novih, mladih ljudi.
Kako nam rekoše, da bi mogao biti dobar odgojitelj moraš imati ogromnu motivaciju i ljubav za rad s djecom jer njihov rad ima iznimno veliku važnost u razvoju osobnosti djeteta. Nastojale su biti uvijek pozitivne, optimistične, ali nadasve realne jer djeci predškolske dobi odgojitelj najčešće služi kao model koji oponašaju:
– Pamtimo samo lijepe dane, pozdravljamo sve naše drage kolegice, roditelje i djecu koju smo odgajale. Naš je posao bio prekrasan, to je nešto što te ispunjava, čini sretnom i ispunjenom i da ponovno biramo, opet bi bile odgojiteljice. Svako dijete bi trebalo ići u vrtić, prilika je to za socijalizaciju, razvijanje motorike, emocija, empatije, prilika da steknu radne navike, prijateljstva…
Ponosni smo na sve generacije koje smo odgojile, na sve što smo napravile, a mi sada živimo za naše srijede i pozivamo sve naše drage kolegice da nam se pridruže jednoga dana – reče nam ova simpatična ekipa.
Mi im samo možemo poželjeti još puno druženja, zdravlja, lijepih uspomena i sretnih srijeda!
