Lako je biti prijatelj i pomagati u dobrim vremenima, treba čovjeku pomoći onda kada mu je teško, kada ne vidi spasa, a toliko je malo potrebno.
Andrej Lucić rodom iz Cerničke Šagovine „naše je gore list“. Odrastao i živio u svojoj Cerničkoj Šagovini i Novoj Gradiški, a potom ga put odnio u Austriju gdje je osnovao obitelj i pokrenuo uspješnu poslovnu karijeru. Danas je on generalni direktor BD GRUPPE Austria, a za svoju istaknutu humanitarnu djelatnost i donatorske aktivnosti prema udrugama i klubovima koji rade djecom i mladima, a posebno za generalno sponzorstvo Rukometnog kluba Nova Gradiška prigodom obilježavanja Dana grada i blagdana Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije dobio je najviše gradsko priznanje, Medalju grada Nova Gradiška.
Veliki humanitarac koji ne zaboravlja svoje korijene
Andrej Lucić rođen je u Novoj Gradiški gdje je proveo dio svog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Od 1999. godine živi i radi u Beču gdje je osnovao tvrtku BD Grupppe, konzorcij s nekoliko raznolikih djelatnosti iz područja građevinarstva te reciklaže građevnog otpada. Njegova tvrtka danas zapošljava stotinjak djelatnika. Kao vlasnik renomirane tvrtke iznimno se zalaže za pomoć i brigu oko rasta i razvoja djece, stoga i ne čudi njegov značajan angažman očitovan u generalnom pokroviteljstvu Sportskog i kulturnog društva Cro Vienna BD Gruppe, koje okuplja više od 200 djece, kao i Rukometnog kluba Nova Gradiška BD Gruppe Austria čiji je generalni sponzor.
Svoj društveni angažman upotpunio je i nedavnim osnivanjem Udruge „Hrvatski dom Beč”, koja ima za cilj umrežavanje, povezivanje te očuvanje hrvatskog identiteta u Austriji. Također, izrazito je aktivan član Udruge hrvatskih poduzetnika u Austriji.
Iako živi i radi u Beču, Andrej Lucić nikada nije zaboravio Novu Gradišku te rado pomaže, posebice udrugama i klubovima koji se bave djecom i mladima.
Da je u ovog čovjeka nadasve veliko srce pokazuje i najnoviji primjer.
I u ovoj situaciji kada nas je zadesila pandemija koronavirusa Andrej Lucić nastoji pomoći našim Hrvatima koji su, praktički, ostali zarobljeni u Tirolu. U izolaciji, bez hrane i sredstava za život. Prenosimo priču portala Kroativ.At.
Osobno sam spreman organizirati autobuse za prijevoz svih gradjana HR da se sretno vrate u svoju domovinu. Apeliram na Veleposlanstvo da što prije reagiraju!
Redakciji Kroativa javilo se više hrvatskih državljana koji su u Tirolu u krajnje teškoj situaciji praktičnog zatočeništva uslijed austrijskih, vladinih mjera borbe pandemije koronavirusa i izolacije te savezne države i nemogućnošću da se vrate u Hrvatsku.
Naime, dijelovi Tirola odnosno neke općine su stavljene u izolaciju 13. ožujka 2020. godine, a onda dva dana kasnije i cijela savezna pokrajina. Hrvatski radnici, poglavito oni u mjestu St. Anton am Arlberg s kojima smo u neprestanom kontaktu, kao sezonski radnici nisu početkom zatvaranja karantene mogli napustiti to područje, već je ono bilo omogućeno samo turistima i gostima mnogobrojnih hotela u tom poznatom skijaškom području. Nakon što su radnici bili u izolaciji 14 dana, ponadali su se povratku u Hrvatsku gdje ih po mjerama Hrvatske vlade također očekuje izolacija od 14 dana. Međutim, austrijske su vlasti produžile karantenu toga područja pa ona sada traje do 13. travnja 2020. godine.
Time se agonija radnika nastavlja jer su s poslodavcem davno prekinuti ugovor o radu i oni nemaju sada nikakva primanja pa im je gotovo nemoguće bez sredstava za hranu, higijenskih potrepština i sl. nastaviti izolaciju. Već su na izmaku snaga, nemaju novca ni hrane, a na pozive mjerodavnih hrvatskih institucija, Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske kao i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji neprestano dobivaju odgovore da se strpe i kako se čine potrebne radnje u komunikaciji s austrijskim nadležnim institucijama za njihov organiziran povratak u Republiku Hrvatsku.
Veleposlanstvo nam kaže da se strpimo?!”
U mjestu je radilo pedesetak Hrvata. Iz Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Austriji su rekli da nam ne mogu pomoći, da se strpimo, a ministar Grlić Radman je pozvao sve Hrvate da se vrate kući. Kako? Mi ne smijemo napustiti selo jer su jako velike kazne, – kaže nam Ivan Janković, koji je radio kao ugostiteljski djelatnik.
- Imamo smještaj ali ne i prehranu. Novaca više nemamo i već smo na psihičkom rubu jer smo praktično ostavljeni i nitko za nas ne mari. Dok su po neke strane državljane dolazili i zrakoplovi i odvozili ih u svoje zemlje, mi smo ostavljeni sami, – kaže nam u telefonskom razgovoru uzrujani Janković.
Pokušavali smo kontaktirati Veleposlanstvo odnosno Konzularni ured, ali bezuspješno. Kako je Hrvatski dom Beč na svojim mrežnim stranicama objavio kako pomaže u ovim i sličnim situacijama razgovarali smo telefonski s Andrejom Lucićem, predsjednikom Hrvatskog doma Beč.
“Što rade MVEP, Veleposlanstvo? Ljudi bez sredstava u izolaciji, a oni im kažu da ne mogu ništa?! Jeste li Vi gospodine Lucić i Hrvatski dom Beč upoznati s ovom teškom situacijom?
Da, već desetak dana činimo maksimalne napore da kao udruga Hrvatski dom i osobno kao poduzetnik pomognemo koliko možemo našim dečkima koji su u jako teškoj situaciji?
Što je sporno? Kako je moguće da su se drugi državljani “izvukli” iz Tirola, a hrvatski još ne?
To biste pitanje ponajprije morali uputiti Ministarstvu vanjskih i europskih poslova pa i našem Veleposlanstvu ovdje? Što su oni učinili? Jesu li oni tu da štite naše državljane ili su za nešto drugo?
Mnogi su ih kontaktirali, pa i nesretni hrvatski radnici u Tirolu kao i njihove obitelji. Svi dobivaju odgovor da se strpe i da oni čine sve u komunikaciji s austrijskim vlastima da se prijevoz i povratak u Hrvatsku organizira.
Do kada da se strpe? Dok ne umru od gladi? Pa ljudi nemaju novca, jedu konzerve. Kakvi su to nesuvisli odgovori Veleposlanstva? Ne znam, ne mogu opisati svoju ogorčenost i razočaranost da se može tako na cjedilu ostaviti svoje državljane u stranoj zemlji. Za mene je to nedopustivo.
Jeste li Vi osobno kontaktirali veleposlanika i njegova zamjenika?
Jesam
I kakav ste odgovor dobili?
Isti kao i radnici. Da su čak oni trebali izaći prije kada se moglo. Slao sam i nedavno više poruka, odgovor nisam dobio!
Šaljemo ljudima u Tirolu novac, od nečega u izolaciji moraju živjeti. Hrvatski dom Beč je spreman platiti i autobus samo da se što prije oni vrate svojim obiteljima”
Kako sada dalje?
Poslali smo nešto novca da si ljudi mogu kupiti hranu. Nije mi jasno kako Hrvatska misli da ljudi žive do 13. travnja kada bi karantena u Tirolu mogla prestati.
Mislite li na strpljenje o kojem oni govore da može potrajati čak do 13. travnja?
Ne, ja nikako na to ne pristajem. Treba odmah nešto napraviti. Hrvatski dom je spreman platiti autobus da se ti ljudi vrate organizirano iz Austrije u Hrvatsku.
Ali oni ne mogu napustiti svoje selo jer kazna je 2 000 eura?!
Da, potrebna im je propusnica kriznog stožera u Tirolu, a ona se može dobiti na preporuku Veleposlanstva. Zašto Veleposlanstvo ne kontaktira napokon krizni stožer u Tirolu i da ljudi dobiju propusnice da se napokon mogu vratiti svojim obiteljima.
Dakle, iz Tirola se može. Potvrđuju to iskustva državljana drugih zemalja. Oni organizirano napuštaju Tirol. Izgleda svi, osim hrvatskih državljana?
Pa da, očito svi mogu, a Hrvati ne. To mi jako puno govori o sposobnosti mjerodavnih hrvatskih institucija.
Pisali ste i predsjedniku Milanoviću?
Da, mislim da jednostavno moramo to pitanje maksimalno potencirati. Pisati svima koji na bilo koji način mogu ili trebaju pomoći. Nije mi jasno kako netko može biti tako neprofesionalan pa i neetičan. Gdje je tu ljudskost i poštenje?
I tako dok se loptica odgovornosti prebacuje s jedne na drugu stranu, pedesetak hrvatskih državljana još čeka da se činovnici dogovore o njihovoj sudbini. Vjerujemo ipak da će do toga doći što prije.
Autor: Sanja Bukvić
