I tako Sokrat kaže sljedeće „Ja sam najmudriji čovjek jer znam da ništa ne znam“. Njegova izreka bi značila znati da ne znate ništa. To je istinsko znanje. Znam da sam inteligentan jer znam da ništa ne znam. Spoznat ćemo istinsku mudrost onda kada shvatimo koliko malo razumijemo o životu, jedni drugima svijetu oko sebe…
U petak, pri čitanju najnovijih mjera, koje nam donosi Vlada RH i krizni stožer, razvila se u mojoj firmi (opet) rasprava i o cijepljenju i o virusu (kao što je to vjerojatno svagdje ovih dana). Od nas 5 koji smo u uredu, svatko ima svoje mišljenje o toj temi ali i o tome kako je pojava virusa utjecala na svakog od nas ponaosob.
Na neke je utjecala najviše u obiteljskom smislu – djeca nisu mogla u vrtić ili u školu; školovanje manje djece on-line predstavljalo je veliki izazov za roditelje čiji rad nije bio moguć organizirati od kuće. U obiteljima je onih koji su preboljeli koronu i koji su se nakon tog iskustva odlučili cijepiti odmah kada je za to postojala mogućnost.
Na neke nije utjecala niti na jedan način – i dalje su sve svoje životne navike mogle obavljati kao i prije virusa – osoba nije preboljela virus ali se ne želi cijepiti i ne vidi razloga i zašto bi.
Imamo i osobu koja je nedavno preboljela virus pa nije opterećena (još uvijek) cijepljenjem. Imamo i osobe koje su bile u izolaciji, nisu imale virus, cijepljene su i nemaju mišljenje o tome.
I eto mene – od pojave virusa niti jednom nisam morala u izolaciju, nisam imala virus, cijepljena sam ali niti jednom nisam, u ove skoro dvije godine, morala niti na testiranje.
U te (uskoro) dvije godine susrela sam se sa svima koji su imali virus, negiraju virus, bili u izolaciji, bili na rubu smrti, cijepljeni i necijepljeni i oni koji ne priznaju virus kao i oni koji misle da je to teorija zavjere.
U mjesecima u kojima su se pratile vijesti kako kod nas još nema oboljelih, do pojave prvog bolesnika u Republici Hrvatskoj moja intuicija je navela mene da se dobro pripremim za sve što dolazi (možda je i to razlog mog vještog izbjegavanja virusa) ali u svakoj sferi života – od privatnog do poslovnog!
U kući su poduzete sve mjere za smanjeni unos virusa – nabavljeni su dezinficijensi i prve maske (sjećate li se da dezinficijensi nije uopće bilo kao niti maski), provjereni su svi kanali komunikacije koji su bili potrebni za školovanje djece ( 2 djece – osnovna škola i srednjoškolac). Kućne zalihe namirnica su obnovljenje prije nego su drugi uopće razmišljali o kvascu i toalet papiru.
Na poslu su također podijeljeni dezinficijensi i maske i tada sam obavila ozbiljan razgovor s radnicima o tome kako ćemo funkcionirati. Sa svojim kolegicama i kolegama sam pratila razvoj događaja i prije samog lockdowna, dio radnika, kada smo svi bili praktički zatvoreni, dala sam slobodne plaćene dane, dok nisam sa sigurnošću znala kakve mjere za poduzetnike očekujemo. To je trajalo otprilike dva tjedna. U ta dva tjedna sam odradila sve mjere za sve klijente – besplatno ili s popustom, a postupnim ukidanjem mjera, pomalo smo se vratili u normalni poslovni “mod”. Jedino valjda ja nisam uspjela u tom razdoblju složiti svoje ormare…To se dogodilo u vremenu kad je već sve bilo – novo normalno.
Zašto Vas podsjećam na tu “zaboravljenu” 2020. Godinu?
Jer nam je virus opet tu – i naučili smo se pomalo živjeti s time ali nismo se naučili hladno prihvatiti tuđa razmišljanja, a opet ispravno odlučiti za sebe samoga.
Podjele koje nam se trenutno nameću u meni izazivaju strahove veće od samog postojanja virusa i za takvu pripremu života i posla se opet pripremam – racionalnom razmišljaju i prihvaćanjem drugačijeg mišljenja. Ne dajte da nas dijele – to nikad nije donijelo dobra nikome. Biti jedni uz druge je najveći izazov koji će nam na kraju donijeti virus.
Mirela
