Vjerujete li vi da se to ne može opet dogoditi i bliže? Da li tada ne bi slali svoju djecu na sigurno, daleko od rata? Uostalom, šaljemo ih daleko iako kod nas nije rat, dapače!
Po čijim kriterijima imamo pravo ocjenjivati čija djeca više vrijede? Vjeroispovijesti, boji kože ili nacionalnosti? Tko ima pravo to ocjenjivati? Vi, ja, bilo tko? Strah od drukčijeg nas ne smije spriječiti da pomognemo potrebitima u nevolji.
Ljudi su ljudi, ima ih obrazovanih, manje obrazovanih, vrijednih, lijenih, poštenih i manje poštenih, humanitaraca i kriminalaca, ali svi su prvenstveno ljudi i takvi su svugdje. I u Hrvatskoj, i u Engleskoj, i u Njemačkoj, i u Siriji, i u Afganistanu…. Ali ovi ljudi koji sada dolaze, po ovoj kiši i hladnoći, neću spominjati djecu, zaslužili su makar na kratko krov nad glavom, suhu robu i toplu juhu. Samo za to će se koristiti kamp. Pa nećemo ih ni vidjeti!
Zar niste svjesni slike koju pokazujemo, mi mala država u svojim problemima s tolikim srcem?! Nadam se samo da će takva slika ići u svijet i iz našeg grada. Jer to nas neće puno, ili ništa koštati, a biti čovjeku- čovjek, najviše je što netko za života može učiniti.
Zato pozivam građane da pomognu volonterskim ili vjerskim organizacijama koje prikupljaju pomoć i da doniraju potrebno, a one koji su još uvijek protiv svega toga, da se suzdrže od, najblaže rečeno, javnog negodovanja, jer će to proći, ili neće, ali mi smo mala, sasvim mala karika u tom lancu i teško da ćemo promijeniti svjetsku povijest. Sada u njoj sudjelujemo i nitko, baš nitko ne zna kako će ići dalje. Ipak, možemo biti i jesmo na pravoj strani i to se ne smije promijeniti.
Predsjednica ŽO SDFŽ BPŽ
Jozefina Birindžić
