Ova obitelj iz Bodovaljaca kod Nove Gradiške jedna je od najbolje organiziranih u poljoprivredi na području Brodsko-posavske županije. Na uzorno obrađenimoranicama, unatoč lošijoj kvaliteti zemlje, i u ovim teškim vremenima za poljoprivredu postižu visoke prinose i dobro posluju. A početak je bio težak i pun neizvjesnosti.
Glava obitelji Josip Brkanac do početka Domovinskog rata radio je u OOUR-u Vrbje, jednoj od 14 poslovnih jedinica novogradiškog Poljoprivredno-prehrambenog kombinata Nova Gradiška koji je tada obrađivao 15.000 hektara sa više od dvije tisuće zaposlenih u ratarskoj proizvodnji, prerađivačkim i skladišnim kapacitetima i kooperaciji sa selom. Pretvorbom društvenoga u državno vlasništvo i privatizacijom te velike i uspješne tvrtke, smanjio se broj radnika. Mnogi su dotadašnji zaposlenici ostali bez posla i morali razmišljati što i kako dalje u tim turbulentnim vremenima punim neizvjesnosti i nesigurnosti.
Poljoprivredu voli od malih nogu
“U PIK-u sam radio 18 i pol godina kao poljoprivredni mehaničar u radionici OOUR-a Vrbje i onda kad je došao rat sve se to počelo naglo tumbati. Kao i mnogi drugi našao sam se na velikoj vjetrometini – nisam znao odakle krenuti, čime se baviti, što raditi. Odlučio sam se za poljoprivredu, jer sam to volio od malih nogu i to sam znao najbolje. Moja obitelj imala je nešto vlastite zemlje, poslije komasacije 11 jutara, imali smo svoju vršalicu i nešto druge mehanizacije, i dok sam još radio u PIK-u u slobodno sam vrijeme obrađivao našu zemlju, tako da mi je to bio nekakav početak u stvaranju vlastitog gospodarstva“, počinje svoju priču naš domaćin koji je kao mehaničar s dobrim radnim iskustvom u poljoprivredi registrirao i otvorioRadionicu za popravak poljoprivrednih strojeva, a u sklopu tog obrta registirao je i poljoprivrednu proizvodnju žitarica i drugih ratarskih kultura.
U međuvremenu se pokazalo da marljivi i pedantni Josip nije samo dobar mehaničar nego i odličan organizator proizvodnje i ratar koji postiže vrhunske prinose s obzirom na zemljišne, klimatske i druge uvjete u kojima djeluje.
Šestero zaposlenih
“U to vrijeme kada smo počeli raditi, vidio sam da se na ovom našem području pojavljuju kojekakvi nepoznati emisari i mešetari, pa i strane kompanije koji su počeli tražiti i kupovati zemlju. Rekao sam tada sam sebi, ali i nagovarao druge ovdašnje kolege poljoprivrednike – kupujmo mi i obrađujmo tu zemlju, a ne da nam dolaze stranci i vlasnici sumnjivih tvrtki i uzimaju djedovinu. Shvatio sam da se mi moramo izboriti za nju, ne predavati se i ostati i opstati na ovim prostorima”, kaže Josip Brkanac koji sada u sklopu obrta ima 140 hektara, a obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo sina Matije obrađuje 50 hektara. Dio zemlje kupili su od države, a dio imaju u višegodišnjem zakupu.
“S ponosom mogu reći da je u naša dva gospodarstva u radionici i na poljima zaposleno nas šestero: suprugaJela sin Matija i ja, i imamo još tri stalna zaposlenika među kojima je i Dalibor Mahovac. On je i ove godine na Županijskom natjecanju orača osvojio po treći put prvo mjesto. A ovogodišnje natjecanje po drugi put je organizirano upravo na našem gospodarstvu“, ističe naš domaćin čiji rad, zalaganje i dobre rezultate izuzetno cijene i kolege poljoprivrednici i poljoprivredni stručnjaci s kojima surađuje.
Inače, ovih dana, od početka do sredine kolovoza svi su na godišnjem odmoru osim sina Matije, koji pomalo priprema zemlju za sjetvu uljane repice.
Popravkom strojeva dopunjuju prihode
Obitelj Brkanac izuzetno cijeni zemlju, nastoji ju što kvalitetnije urediti i obraditi, primjenom najsuvremenije tehnologije ostvariti visoke prinose i poslovati pozitivno u čemu, za sada uspijevaju, unatoč mnogobrojnim problemima koji inače tište poljoprivrednike. Do svih površina vode uređeni putovi, kanali uz njih su pokošeni očišćeni, bez ambrozije, amorfe i drugih invazivnih korova.
Poštujući plodored uzgajaju pšenicu, ječam, uljanu repicu, soju i kukuru. Sijali su i šećernu repu, ali su u međuvremenu odustali su od nje. Iako je zemlje na kojoj rade mnogo teža za obradu i siromašnija od one u istočnoj Slavoniji, ova obitelj pojedinih godina ostvaruje vrlo visoke prinose ratarskih kultura po hektaru.
Nažalost, kaže Josip, gotovo svake godine elementarne nepogode unište im barem 10% uroda. Tako im je tuča i ove godine oštetila ječam i pšenicu. Ali, to je proizvodnja pod vedrim nebom i protiv ćudljivih i hirovitih vremenskih prilika sa ratarskim usjevima na blizu 200 hektara teško se boriti. Osiguravaju dio površina, uglavnom uljanu repicu koja je najosjetljivija na tuču u fazi zriobe.
Otac i sin uzorno organizirali svoje gospodarstvo
Uspješnijem poslovanju obitelji Brkanac pridonosi i njihova mehanička radionica u kojoj pružaju usluge popravljanja poljoprivredne mehanizacije drugim poljoprivrednicima, čime znatno povećavaju broj radnih dana u godini.
“Od čiste ratarske proizvodnje koja kod nas traje oko 3-4 mjeseca u godini bilo bi nam puno teže, posebice kada nas zahvate elementarne nepogode. Ovako radom kroz našu radionica nadopunjujemo prihode i lakše idemo dalje. Nismo se posebno specijalizirali, jer je na terenu velika šarolikost i starost poljoprivredne mehanizacije, pa pokušavamo pomoći koliko možemo na ovom našem širem novogradiškom području. Naravno, radionica nam pomaže i u održavanju vlastitih strojeva.”
Inženjer strojarstva ostao na zemlji
“Otkako posluju ova obitelj nema nikakvih dubioza i dugovanja prema državi, dobavljačima i poslovnim partnerima i, što posebno ističu, nikada ne kasne s isplatom plaća svojim djelatnicima. “Mi nismo kupovali kuće stanove stanove u Novoj Gradiški, Zagrebu ili na Jadranu, svaku kunu ulažemo u poboljšanje uvjeta rada na oranicama, u mehanizaciju, radionicu, nadstrešnice, putove“.
Josipu je glavna uzdanica tridesetdvogodišnji sin Matija, diplomirani inženjer strojarstva, koji ima vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Zajednički rade i uzorno obrađuju blizu 200 hektara svojih oranica.
“Otac je stvorio lijepo gospodarstvo i dobre uvjete, pa sam ostao na selu i bavim se poljoprivredom. Oženjen sam, otac dvoje djece, supruga radi u novogradiškoj bolnici, živimo u obiteljskoj kući i mislim da mi je ovo bolje rješenje, nego da tražim posao po nekim tvrtkama“, priča nam Matija dok nas vodi kroz usjev soje koja fantastično izgleda, iako ju je tuča oštetila, ali to se ne vidi na prvi pogled. On kao mlad čovjek iskoristio je priliku zahvaljujući roditeljima, ali, kaže, žao mu je što mnogo mladih odlazi sa sela, što Bodovaljci kao i mnoga druga slavonska sela brzo stare.
Više brige prema mladima, poljoprivredi i selu
I Josipu je žao mladosti koja napušta Slavoniju u potrazi trbuhom za kruhom. “Svi vidimo koliki je to problem i svi nekako sliježemo ramenima, nemoćni da zaustavimo takav trend naglog raseljavanja i propadanja sela. Mislim da mladi ne bi u tolikom broju morali bježati u zapadni svijet kada bi prema njima, poljoprivredi i selu vodili više brige u državnom vrhu i mjerodavnim institucijama“, kaže Josip. Među ostalim ogorčen i na ono što se zbivalo s prvim natječajima za mjeru 4.1. Programa ruralnog razvoja u kojima su favorizirani veliki.
Smeta ga i monopolistički položaj velikih poljoprivrednih tvrtki organizatora proizvodnje na selu koje, kako kaže, kroz visoke cijene i svoju ekstradobit poskupljuju ulaganja u poljoprivredu, a na drugoj strani, ruše se cijene poljoprivrednih proizvoda. Nažalost, slavonsku zemlju i dalje kupuju i razni mešetari, a ljuti ga i što je nekim domaćim poljoprivrednicima glavni motiv državna novčana potpora po hektaru, a ne dobri rezultati u proizvodnji hrane, pa ima dosta površina koje se ni izbliza ne obrađuju kako to zahtijeva nekakva normalna agrotehnika. Uz sve to ipak zaključuje:
“Volimo raditi zemlju, obrađujemo ju najbolje što znamo i možemo. Drago mi je da se i sin opredijelio za poljoprivredu, živimo za to, to je naš život“, kaže Josip Brkanac, zadovoljan onim što su postigli bez većih kredita i zaduživanja. “Tu smo vrlo oprezni i racionalni, kad treba zadužujemo se onoliko koliko se možemo pokriti i vraćati kredite od svoje proizvodnje“, dodaje sin Matija.
izvor: Agroklub
