Knjiga„Tko mi zabranjuje kolumne?“ hrvatskog novinara Tihomira Dujmovića pomalo je raritetna iz nekoliko razloga. U njoj se uvodno u gotovo ispovijednom tonu, za hrvatske prilike neobično otvoreno, objašnjava tko mu je sve i kako zabranjivao pisati i taj uvod na momente djeluje kao triler.

Osim niza nevjerojatnih detalja o zadnjem otkazu u Večernjem listu (premda je bio jedan od najčitanijih autora!), autor opisuje i nevjerojatnu epizodu kada mu je Boris Maruna u Matici iseljenika dao otkaz .S jedne strane zbog Dujmovićevog TV talk-showa „Opasne veze“ koje su žestoko kritizirale Račanovu vlast, ali i zbog tekstova u “ Glasu Slavonije“ protiv Mesića i Račana. Samo koji tjedan kasnije Maruna je nagrađen veleposlaničkim mjestom u Čileu! Inače, u Glas Slavonije je dospio nakon što mu je zabranjeno pisanje u Slobodnoj Dalmaciji u sklopu Račanovog čišćenja tzv. Jovićevih kolumnista! Knjiga je zapravo zbirka najčitanijih kolumni u Večernjem listu u zadnje dvije godine Dujmovićevog pisanja u tom dnevnom listu,tu je i zabranjena kolumna „Nisu svi plakali od sreće“ koja je nakon što ju je Večernji list odbio tiskati obišla mnoge portale upravo zbog njene zabranjenosti. Inače, u knjizi se nalaze i neke odabrane kolumne koje je u zadnje vrijeme objavio na portala Dnevno.hr gdje Dujmović i danas piše. Unatoč potpunoj šutnji medija o ovoj knjizi do sada je rasprodano drugo izdanje i u pripremi je treće izdanje ove knjige sa kojom je Dujmović na turneji već obišao veliki dio Hrvatske.
Knjiga se može naručiti na tel. 01 6154 991 i na mail ktt@inet.hr

Tko mi uporno zabranjuje pisati?

Nakon kakvih sedam-osam mjeseci mrcvarenja vezanih uz sudbinu svih kolumnista u Slobodnoj Dalmaciji, ukidali i skidali su nas jednog po jednog kao glinene golubove, da bi u ljeto 2001, na kraju borbe i sam kao kolumnist dobio službeni otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. Zašto? Stare snage su preuzele Slobodnu, bjes i mržnja koju su pokazivali prema prethodnicima mogla se nožem rezati po hodnicima, bili su posve alergični na ono što se zvalo „Jovićevi kolumnisti“ i otkaze smo dobili primarno zato jer nismo prihvatili promjenu  ideološkog tona. Najprije su tražili da pod svaku cijenu napišemo makar jedan jedini tekst i to svatko od nas, kako bi iskazali kakvu-takvu javnu lojalnost, pa su nam kad smo kolektivno htjeli pobjeći na godišnji odmor uvjetovali: može, ali kad napišete svatko po jedan tekst! Onda su mi nudili, praćenje posve novog sektora i to pod egidom „kolega, pa završili ste pravni fakultet, nije li logično da glede vašeg budućeg angažmana razmišljamo u tom smjeru?“. Inzistirao sam na tome da mi se ostavi moja kolumna koja je već tada imala zapaženu publiku, tražio sam pravo na vlastito mišljenje, objašnjavao kako se već totalitarnoj svijesti objašnjava da je to moj svjetonazor, da na njega imam pravo, da sam po službenim izvješćima čitani autor i da novina time samo dobiva, a ne gubi i da premda sam završio pravo, da me ono ne zanima da bih ga pratio kao novinar. U riječ, pustite me ljudi da radim ono što znam, želim, mogu i ono što ljudi traže! Sve je bilo odbijeno. Da bih mogao reći da imam „normu“, i da momentalno ne dobijem otkaz napisao sam desetak tekstova o tadašnjoj političkoj situaciji, rasčlanio sve Račanove podvale Budiši i naravno da niti jedan tekst nije izašao, svi su završili u ladicama Slobodne, a ponajviše tadašnje Nedjeljne Dalmacije. Onda mi je u sred ljeta, točno u petak popodne javljeno da se pokreće postupak mog otkaza, da imam pravo reagirati u 48 sati, dakle do nedjelje dopodne i da ako ne bude nikakve moje reakcije da u ponedjeljak ujutro slijedi neopozivi otkaz. Trebao sam dakle u subotu popodne pisati neku žalbu, pa  je ne znam kako dostaviti u Split do nedjelje ujutro, pa eventualno u ponedjeljak ujutro moliti da me netko primi,ne bi li dobio kakvo pomilovanje. Nakon godinu dana mrcvarenja bilo mi je mučno od svega, bio sam posve bespomoćan, prvi put sam se oči u oči susreo sa nepatvorenim staljinizmom. Ni jedan jedini tekst u kojem sam kritizirao Račana nije bio dozvoljen! I ne samo to, nego bi me isljednički ispitivali: dobro jesi li ti opterećen, zašto stalno istu temu biraš? Tih dana je kolumna oduzeta svim tzv. Jovićevim kolumnistima, da bi nam potom jednom po jednom davali otkaze i nikad baš nikad cehovska udruga nije procjedila jednu riječ o tome..Naravno da nismo bili povezani  pa je tako kolega Vukman prvi dobio otkaz, legenda koja je došla do Zagreba kaže da su mu prvi dan ne samo zabranili pisanje negoli i fizički oduzeli  compjutor! Uglavnom, tada sam jasno vidio, a prvom prilikom ću tu rečenicu i napisati, rečenicu koja se silno svidjela književniku Aralici  pa ju je citirao u onoj sjajnoj rengen snimci svega što znači i svega što predstavlja Stipe Mesić: “Da je 1941 oni bi nas streljali, da je 1971 hapsili bi nas, danas nam jednako srčano daju otkaze, jer su im prva dva rješenja danas ipak delikatna!“. Vidjelo se to po tonu sa kojim su razgovarali, vidjelo se to po nasilnosti koja je to pratila, vidjelo se to po tome kako su iskreno, upravo ponosno kopirali krvnike iz 1945-te,  možda još više one iz 71′.  Jer, nije normalno da se u demokraciji osječaš krivim i odgovornim zato jer ne misliš kao netko drugi, a oni su upravo taj ton nametali! Krvnici iz 1945, i svi oni koji su mislili kao Gotovčev čuvar u Staroj Gradišci koji ga je dočekao rječima “ jebo pas mater onome tko te ostavio živoga “, to su im bili ideološki uzori. Jer način na koji su razgovarali, osornost sa kojom su došli, revolucionarni ton koji su uzeli, sve je govorilo da baš ništa negativnog nisu vidjeli u obračunu 71′ sa „ideološki neprihvatljivim elementima“! Njima dvadeset godina hrvatske šutnje i krvavi obračun sa proljećarima ništa nije značio! Meni je to godinama bio vrh naše kalvarije! Oni zapravo proklinju činjenicu da nisu bili stariji pa da su bar jednim dahom  mogli sudjelovati u tim danima staljinističke slave i ponosa. Bili su naprosto tako odgojeni. Biologija je napravila svoje, vrijeme je napravilo svoje, pa nisu imali krvoločnost svojih predaka, ali odlučnost da nas se odstrani bila je postojana. Kasnije mi je Ivica Račan slao razne emisare da mi objasni da stranka ne stoji iza mog otkaza, kasnije sam dobio niz nemoralnih ponuda koje su sve i jedna uključivale kolumnistički povratak, ali pod egidom „Račana ne dirati“. Niz tih ponuda je financijski bio fantastičan, ja sam ih mirne duše sve odbio. Tako je bilo sa prvim otkazom.

Godine 1990-te, netom nakon što sam završio posao na dvije tv emisije o kardinalu Alojziju Stepincu koje su se trebale emitirati na tadašnjem OTV-u, pa su je zabrane Veljko Knežević-Miroslav Lilić, pretopile u dozvolu da se u zamjenu za ukidanje emisije o kardinalu Stepincu emitira prvi prijenos Ponoćke iz zagrebačke katedrale, netom dakle nakon tog posla, radio sam intervju sa Vinkom Nikolićem. Dogovor je bio da se nađemo u hotelu Dubrovnik u osam navečer, recepcija mi je rekla da me gospodin Nikolić čeka u sobi. Došao sam na drugi kat i sreo starijeg sjedog gospodina koji stoji uz prozor i plače.“Oprostite ,ali ne mogu se suzdržati“  rekao mi je čovjek od kakvih 7O-tak godina koji gleda Bana na Trgu i bez grča, bez jecaja, nevjerojatnim dostojanstvom plače, plače, nekom smjesom ponosa, tuge i neobuzdane navale emocija. Bilo mi je pomalo neugodno.  Dolazim kao Ivica Kičmanović Vinku Nikoliću koji se uopće ne može kontrolirati, plače gotovo deset minuta, ne znam što bih rekao, nikad u životu takav prizor nisam vidio, ali situaciju je zapravo izvuklo njegovo dostojanstvo. Nikad nikog nisam vidio da tako ponosno i dostojanstveno plače kao što je Vinko Nikolić ponosno plakao i gledao u Bana Jelačića! Nisam pojmio da se može biti tako shrvan i u istoj tuzi tako ponosno i tako dostojanstveno plakati!  „Oprostite još jednom , krenuti ćemo sa intervujom za par minuta, nemojte se ljutiti, ovo mi je prvi put nakon 45 godina da gledam trg Bana Jelačića, a sanjao sam taj pogled, sanjao sam doslovno da gledam na taj trg i doista, ne mogu se zaustaviti. Ali, evo dajte mi par minuta…“ kasnije će mi objasniti da je večeras prvi put stigao u Zagreb nakon 1945,  da se planira vratiti u Barcelonu, jer da ima veliku biblioteku u Barceloni i da mora urediti kako te knjige prebaciti  u Hrvatsku, da je iskreno potresen i da je ta činjenica da ispred sebe vidi bana Jelačića na konju na sred glavnog zagrebačkog trga neopisivo potresna.  Pričam ovo neponovljivo iskustvo da  kriknem kako je uistinu bilo ljudi koji su neopisivo obožavali Hrvatsku i pričam ovo u kontekstu započete priče, da bih spomenuo da me kasnije Vinko Nikolić upoznao sa Borisom Marunom i da smo se puno puta potom vidjeli. Pričam ovo da vam ispričam da mi je drugi put otkaz dao nitko drugi nego Boris Maruna.Meni- Tihomiru Dujmoviću! Tu naime počinje jedna ružna i tužna hrvatska politička priča….

Naime, nakon što sam dobio otkaz ,godine 2001, Vinka Nikolića više nema i ja kucam na vrata Borisu Maruni.

“Nadam se da ste sad napokon zadovoljni Maruna“, kažem mu ne bez sarkazma dodajući da “one koje ste do jučer zagovarali sad su na vlasti i nije prošlo puno, a otkaz su već dali i meni!“. Nervozuno se promeškoljio na stolcu, pita, traži objašnjenja i kaže mi slijedeće: “Dođi kod mene u Maticu, uređuj mi mjesečnik, „sakrit ću te tamo““ kaže mi uz njegov karakteristički popratni smijeh. Traži da mu detaljno objasnim o čemu se radi i odvede me na ručak.  Iste  jeseni počeo sam raditi talk show „Opasne veze „ na lokalnim televizijama, a zahvaljujući Ivici Vrkiću i Ivanu Šimiću počinjem pisati u Glasu Slavonije. Nakon par mjeseci srazmjernog mira, Maruna me pozove na razgovor i veli mi da ima problema zbog mojih emisija i mojih kolumni i kaže mi doslovno: “Pusti na miru Račana i Mesića, imam silne pritiske zbog tebe jer oni me napadaju da sam te tu sakrio da bi ih zajedno ti i ja rušili i toj njihovoj paranoji nema kraja“. Ja ga saslušam do kraja i na kraju mu kažem: “Maruna možda se nismo razumjeli. Ja najiskrenije očekujem da u ovoj jezivoj situaciji očitog ideološkog prevrata upravo Vi, sa svojim iskustvom, znanjem, karizmom, a sada ako hoćete i utjecajem, ponesete hrvatski barjak i stanete na put Mesiću i Račanu, vi me umjesto toga nagovarate da ih ja –branim! Pa ako je netko pozvan, uopravo obavezan, stati na put ovoj reboljševizaciji onda ste to valjda sa svojom biografijom – Vi Maruna“! Kažem mu sve to, ne bez strasti, on me mirno pogleda i odgovori mi slijedeće:“Da, posve si u pravu moj Dujmoviću. Međutim, lipi moj, ima tu jedan mali problem, a on se zove da je meni dijagnosticiran rak, prema tome od mene koristi nema!“.Tu sam stao, jer me vijest šokirala, nešto sam promrljao i susret je završio. Ja sam nastavio po svom jednako u TV emisijama koje su bile sve popularnije kao i u kolumnama koje su bile sve oštrije što je držanje Račan-Mesićeve vlasti bilo žešće. Mjesec dana kasnije Maruna me ponovo zove i slutim nove probleme. “Gledaj Dujmoviću „ sada je već nešto oštriji,  „jutros me je zvao Predsjednik republike i doslovno psovao na telefon, da zbog čega ja ovdje čuvam i pazim jednog njegovog očitog protivnika i da ako ne prestaneš ti ovako pisati da ćeš letjeti na cestu ti, a da ako te ja nastavio braniti, zagovaraati i čuvati da ću sa tobom letjeti i ja. Doslovno je tako rekao! Došli smo do kraja, ja te više neću moći čuvati jer ćemo oboje nastradati. Osim toga Stipe nas zove na večeru i veli mi da ti je spreman dati uredničko mjesto u Vjesniku, da paralelno možeš ovdje ostati, a ja ti predlažem da počneš pisati knjige. Piši putopise, putuj po svijetu gdje god želiš i piši mi o Hrvatima po svijetu pošteno ću ti to platiti, razumije se i sve troškove. Matica nema ozbiljnih i detaljnih putopisa o Hrvatima ni iz Amerike ni iz Australije, a objektivno govoreći Evropu nemamo akribično obrađenu. Pripremi mi to, to je veliki posao, to nam treba.Bio si u Americi i Australiji?“.Ne, kratko sam procjedio. Meni je zapravo tada, na stolu ponuda za uređivanje mjesečnika sa vrlo pristojnom plaćom, paralelno uredničko mjesto u Vjesniku, dozvola da mogu raditi TV emisiju i ponuda da putujem po svijetu i pišem knjige o Hrvatima širom svijeta. Bez ikakvog herojstva, bez ikakve patetike,  bez ikakve matematike, ja isključivo na crti vlastitog uvjerenja, golog, čistog.nevinog, uvjerenja, sve to odbijem, (najprije poziv na večeru Mesiću), i nastavim po starom. Mjesec i pol kasnije Maruna me zove na zadnji razgovor: “Ponovo me stišću, Račan me  neprestano gnjavi, o Stipi bolje da ne pričam, nemam više prostora, lipi moj, moraš otići….“.Ja mu potpuno izbezumljen objašnjavam da nema pravo to napraviti,  da ja ostajem na cesti, da je to nisko što mi radi, da to u ime svega što je u životu radio ne smije napraviti. Nota bene da se Vinko Nikolić okreće u grobu dok me tjera na ulicu kao kakav politički komesar, a onda mi on na kraju mog napada odgovara :“Ja sam te upozoravao, ja sam te čuvao, došao sam do kraja, svi moji planovi stoje jer me stišću…upozoravao sam te…govorio ti nekoliko puta….rekao što će doći….nemam drugog rješenja…moraš otići…“.Rekao mu da mi ne pada na pamet dati sam sebi otkaz i izašao iz ureda. Dva tjedna kasnije on je pokrenuo postupak moje smjene, na to je imao pravo po funkciji i mjeseca dana kasnije uručen mi je otkaz. Tri tjedna iza toga Borisu Maruni je Stipe Mesić potpisao papire za veleposlaničko mjesto u Čileu! Ja sam bio cijena te akvizicije! Nije dobio papire dok mi nije dao otkaz! To je ta  naša jeziva hrvatska priča! Tako  sam dobio otkaz zbog svog pisanja drugi put.
Ja pak nastavljam pisati u Glasu Slavonije i voditi politički talk show na lokalnim tv postojama, emisija postaje sve gledanija i uspjevam skupiti honorar od kojeg mogu živjeti. Ubrzo dobivam poziv za pisanje u Večernjem listu, ali samo dvije godine iza toga, bez obzira na izvrsnu čitanost (egzaktna mjerenja imate zbrajanjem klikova na internetu),  stiže prva zabrana u Večernjem listu. Kad vam zabrane pisati procedura je ovdje uvijek ista: nitko vam ne želi reći što se dogodilo jer ih je sram priznati da se na njih vrši pritisak, a vama ostaje jedino po zadnjem tekstu zaključiti tko vam je smjestio. Objašnjenja su pak redovito idiotska: ili je uprava donjela odluku za nagle uštede, ili, a  to su mi rekli kod otkaza u Slobodnoj Dalmaciji:da se kolumna kao forma ukida u cijeloj novini!!!

Naime,bilo je vrijeme predsjedničkih izbora i ja sam napisao tekst u kojem objašnjavam da kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima, nakon neugodnih i predvidljivih rezultata u borbi Jadranke Kosor sa Mesićem i Jasena Mesića sa Bandićem, Sanader mora izabrati onog kandidata koji će biti i evropski orjentiran i istinski HDZ-ovac i da jedino takav kadar može pridobiti sve glasove desnice i sutra biti  adekvatan predstavnik Hrvatske u Evropi. I  predlažem u tekstu Andriju Hebranga. Tekst izlazi u ponedjeljak ujutro, baš taj dan HDZ ima sjednicu predsjedništva i Ivo Sanader traži očitovanje svakog člana predsjedništva o toj kolumni. Svakog člana Predsjedništva! Kopirao je desetak kopija moje kolumne i traži da se svi očituju o toj „diverziji“! Što  misle o mom tekstu, pitanje je koje svima postavlja? To je pravi Ivo Sanader! Osim naravno Hebranga, mlako me brani Milinović. Svi drugi potvrđuju Sanaderove sumnje o mojoj neviđenoj drskosti i očitom komplotu protiv njega, komplotu u kojem da je ovaj tekst tek –okidač. Dva dana nakon te rasprave gdje je došlo do žestoke svađe Sanadera i Hebranga jer je Sanader optužio Hebranga da on stoji iza tog teksta,čak je tvrdio da zna kad smo zadnji put telefonski razgovarali?!, dakle dva dana nakon te rasprave o kojoj ja doznajem tek šest mjeseci kasnije, glavni urednik mi objašnjava da zbog mjera štednje ukidaju kolumniste –honorarce i da mi se zabranjuje daljnje pisanje! Tako mi je drugi put ukinuta kolumna…

Godinu dana ne pišem nigdje, nastavljam voditi talk show,ali gle, nakon izbora u Zagrebu i pobjede SDP-a, na lokalnoj tv na kojoj tada radim ukidaju se dvije emisije: moja i emisija Zdravka Tomca. Tomac doznaje da se radi o pritisku iz SDP-a i o novom aranžmanu producenta lokalne tv i političkih struktura glede novca iz marketinga i da je rečeno: nema nikakvih promiđbenih aranžmana između grada odnosno  nove vlasti i dotične lokalne tv,  dok  Dujmović i Tomac tu imaju emisiju! Prisiljen sam otići…Potom odlazim na druge lokalne TV i u toj mojoj upornosti proći ću jezive trenutke. Godinama sam radio talk show na OTV-u bez ikakvih problema..Prešao sam na Z1 gdje sam maknut kako sam i naveo zajedno sa Tomcem..Onda sam jedino mogao iz Zagreba ići u 250 kilometara udaljeni Osijek dva puta mjesečno (u auto sa zagrebačkim gostima!) da bih spasio emisiju koju su i tada prenosile tri lokalne tv kuće! I ta je opcija prekinuta nakon što je  medijski stručnjak na Osječkoj TV zaključio da je uputnije da mi ukine emisiju i moj termin da dvojici prononsiranih feralovaca ! Za to vrijeme su sve novine grmile da je osječka TV, HDZ-ova tvrđava u Slavoniji?! Više dakle ni na taj način nisam mogao raditi. Nešto prije toga ponovo me zovu pisati u Večernji list, gdje po priznanju glavnog urednika Ogurlića uoči davan ja drugog otkaza, (on  mi je ukupno gledajući dva puta dao otkaz u kakvih pet godina!), postajem i službeno jedan od tri najčitanija novinara u Večernjem listu. Nekoliko godina surađujemo bez velikih problema, da bi mi nakon teksta o komunističkim žrtvama likvidiranim na Sljemenu ukupno gledano treći put bilo zabranjeno pisanje u desetak godina.

Dva puta su mi zabranili emisiju, tri puta su mi zabranili kolumnu! Sve to u desetak godina! A mogućnost da gledani politički talk show prenesem na HTV jednako strasno je zaustavljao vječni ljevičarski stoper Mirko Galić kao i HDZ-ov pupoljak Josip Popovac! Treća zabrana pisanja i drugi otkaz u Večernjem listu je bio zanimljiv. Ponovo urednički poziv Gorana Ogurlića, ponovo poziv u rano jutro, ponovo blazirana objašnjenja da se kreće sa mjerama štednje,  jer „gle, Austrijanci opet uvode mjere štednje“. Ovaj put više i ne protestiram jer nema smisla. Ovaj put ne tražim pomoć cehovske udruge što sam prvi puta napravio i samo su mi se cerekali. Jer ja nisam Feralovac zbog kojeg se dižu na noge novinarske isntitucije i nevladine udruge i to iste sekunde! Šutim, konsterniran, gledam sebe i Ogurlića kao u kakvom drugorazrednom trileru i razumijem da bilo kakva komunikacija nema smisla. Jer, zapravo što da mu kažem? Da znam da su ga napali nakon teksta o stratištu na Sljemenu gdje je pronađeno likvidirano dva razreda srednje škole 1945 nakon kraja rata? Sa metkom u čelo! Da ga može biti sram da kao glavni urednik najtiražnije hrvatske novine nije poslao ekipu novinara da dodatno istraže tu monstruoznost nego je  pristao biti mojim krvnikom. Da mi daje otkaz zbog političkog pritiska drugi put! Kakav obraz! Izlazeći iz njegovog ureda osjećam se posve sam, u nekom patetičnom nadrealizmu, svjestan sam  da sam posve bespomoćan. Kao jedan od najčitanijih autora Večernjeg lista ( kako mi je kod davanja otkaza eksplicitno priznao glavni urednik! )ja kao kolumnist novina koje su u vlasništvu austrijanaca, ne Hrvata molim lijepo, svjedočim svojim iskustvom da ideološka struktura preskače sve moguće vlasničke relacije! Samo na internetu imao sam u prosjeku 8-12 tisuća čitatelja po kolumni, zavisi koliko je stajala na naslovnoj strani.Dakle, mjesečno me samo preko interneta čitalo oko 40 do 50  tisuća ljudi! Za mjesečni honorar od 4000 kuna. I takvog autora, sa tom čitanošću, sa tako malim honorarom bacaš iz novine!!! Tko je zapravo vlasnik Večernjeg lista pada mi na pamet? Kako je moguće da Austrijancima kao vlasnicima primarno nije važan profit, dakle prodaja novine? Koji su to tajni puti koje jednog Austrijanca može nagnati da vam zabrani pisanje premda ukida tiražnog autora? I tako dva puta u pet godina?  Tko mu i kako namiri tu razliku: financijsku,moralnu, profesionalnu? Iste sekunde sjetim se  Krešimira Đebe glavnog urednika slavnog VUS-a koji se prodavao u fanstastičnih 300 tisuća primjeraka i njegovog sjajnog novinara Drage Kastratovića i sjećam se Draginih drhtavih ruku i drhtavih usana kako mi je sredinom 80-tih izbezubljeno pokazivao odluka hrvatskog novinarskog društva da ga se trajno izbacuje iz te udruge zbog pisanja 1971 ! “Trajno“ mu se zabranjuje pisanje! Pazite taj totalitarni duh koji su uzima za pravo da vam vaše pravo da pišete, i mislite „trajno“ oduzime! Ali, bagra iz tadašnjeg novinarskog društva koja je potpisala i stala iza te odluke formirala je i odgajala hrvatsko novinarstvo dugih 20 godina! I sve ono što je pogotovo urednički dočekalo u novinarsvu 90-tu, sve je to potvrdno klimalo glavom na likvidaciju novinara koji su zagovarali hrvatsko proljeće! Ne zaboravimo ni to da se to isto novinarsko društvo godine 1990 jedva sa pola kartice teksta isprike ispričava zbog toga jer su uništili jednu cijelu generaciju i poziva izbačene članove da obnove članstvo! Dakle, oni im dopuštaju da si obnove članstvo! Kakav sarkazam! Tko će im platiti one suze i znoj noćnih udbaških telefoniranja, onaj strah od kojeg momentalno blijedite, imate drhtavicu i postaje vam neopisivo hladno. Strah od metka! Jer zadnji put je metak „radio“ zar ne?

Zadnji put, a to nije prije sto godina, naime, iz perspektive 1971, “zadnji put“ je bilo 1945, dakle prije 25 godina, kada su kako pišem „ na pet kilometara od Trga bana jelačića i na 35 centimetara ispod zemlje streljana dva razreda srednje škole i ubijena cijela jedna bolnica plućnih bolesnika“. I tako širom Hrvatske! Uostalom,Josip Grbelja je nedvosmisleno istražio: :nakon kraja drugog svjetskog rata komunistička vlast je likvidirala 38 novinara, stotinu je protjerala, stotinu i dva su dobili zabranu pisanja! Više od 50 je promijenilo profesiju i samo je 27 novinara koji su pisali prije drugog svjetskog rata dobilo licencu da se smije nastaviti baviti tim poslom! Dakle, znaju proljećari zašto ih obliva smrtni znoj! Jer metak je trajno u cijevi! I to je zapravo bio komunistički ruski rulet: vi nikad ne znate prema kome će okrenuti cijev! Bez ikakve moralne ograde prema svemu tome, bez ikakvog ljudskog zgražanja prema čekićima kojima su razbijali emigrantnske glave, te balavce koji stižu 90-tih  odgojili su krvnici hrvatskog proljeća i zato su mi tako ravnodušno dali otkaz! Zato si te nakaze tako sliče! Zato im je retorika ista! Zato im je ravnodušnost ista! Zato im je neprofesionalizama isti! Nije neprofesionalno što nije poslan novinar da istraži tko je poklao hrvatsku mladost na Sljemenu, nego je glavnom uredniku mjera neprofesionalnosti što sam mu poslao tekst sa tri tipfelera! To mi je i predbacio! Jer tako se učilo novinarstvo nakon 1971, pa su onda učenici učeni od novinarskih satrapa hrvatskog proljeća,1990 postali urednici i naučili glavnog urednika Večernjeg lista Gorana Ogurlića, da je neprofesionalizam tri tipfelera u tekstu, a ne šutnja o komunističkim zločinima. Jer, ta šutnja se podrazumijeva! On je učen da je istraživačko novinarstvo ono koje istražuje zločine u domovinskom ratu, ali ne i to primjerice kako je ubijen dr. Šreter! Ne i to da su ordeni koje su dobili liječnici iz vojne bolnice Dubrava povijesni falsifikat!! Ne i to da vidimo tko je bio vojni zaapovjednik Zagreba kad su  djeca po Sljemenu 1945 zvjerski ubijena! Nije ga to učio njegov mentor stasao nakon pogroma 1971!! Zato mi tako hladnokrvno dva puta daje otkaz! To je naučena mržnja, to je naučeno i izdresirano antihrvatstvo! Nakon svake zabrane pisanja izdao sam knjigu objavljenih kolumni koja je redovito medijski prešućena premda mi je primjerice na promociji prve knjige u sred  Zagreba kao državni dužnosnik, kao dio tadašnje najviše vlasti, promotor bio Dražen Budiša i pred punom dvoranom KIC-a je rekao: „Mene je sram da sam dio vlasti u hrvatskoj državi gdje je vama zabranjeno pisati…“  premda su mi predgovore redovito pisali ljudi od pera, znanja i reputacije od Zidića, do Miklenića, Vrdoljaka ili Selema.

Nikad me nitko nije institucionalno zaštitio, nikad nitko nije osim časnih pojedinaca stao uz mene i bez njih bi se sigurno ranije ugasio, u svim situacijama snalazio sam se kako sam znao i često se događalo da su mi  tzv. obični ljudi pomagali na razne načine. Danas, desetak godina kasnije nešto sam stariji i umorniji i da doslovno svakodnevno ne doživljavam pozitivne reakcije naseg svijeta u kojima se vidi da moje pisanje ima svoju publiku, možda bih i odustao. Nošen tom podrškom, ja se svaki put kad me sruše uspijem pridići i nastaviti dalje. Tako će biti i ubuduće! Ja naime znam da je bilo gore, uostalom nisam ja nikakav svetac, radio sam i ja kompromise nastojeći uvijek biti čovjekom i Hrvatom, ja nemam dilema o tome da moj križ nije osobit, ali  stoga jer mi je danas u 50-toj godini života sve jasno, jer mi se čini da dosta dobro razumijem hrvatrku povijest, da savršeno razumijem zašto mi se sve ovo dogodilo,  da savršeno razumijem što se dogodilo i 1971 i 1945-te, nije mi slučajno palo na pamet.

O autoru Tihomiru Dujmoviću, njegovom radu i knjizi govorili su profesor doktor Andrija Hebrang, a kolumne prezentirao, poznati glumac Vinko Kraljević. Bila je ovo večer koja je, vjerujemo potaknula sve posjetitelje na razmišljanje o slobodi mišljenja, pisane riječi, novinarima koji se bezobzira na posljedice i sankcije koje će uslijediti i dalje trude građanima Hrvatske iznijeti istinu o svemu što se ne smije i nemože izreći ili napisati. Tihomir Dujmović je rekao; “Da je ovo 1941 streljali bi nas.  Da je ovo 1971 hapsili bi nas, ovako nam samo daju otkaze“. 

Autor: Đurđa Aleksić/photo: D. M. Carkov

 

Komentari