U organizaciji Matice hrvatske Ogranka u Novoj Gradiški jučer je u prostorijama Turističke zajednice grada Nove Gradiške održan program pod naslovom „Moje drago srce“, posvećen 400. obljetnici rođenja Ane Katarine Zrinske, jedne od najistaknutijih žena hrvatske povijesti i književnosti baroknog razdoblja.
Program je okupio posjetitelje koji su s velikim zanimanjem pratili prisjećanje na burno razdoblje hrvatske povijesti 17. stoljeća, obilježeno političkom borbom za očuvanje hrvatske autonomije unutar Habsburške Monarhije. U središtu pozornosti bila je snažna i odana ličnost Ane Katarine Zrinske, koja je svojim pisanjem, vjerom i hrabrošću pratila supruga Petra Zrinskog, hrvatskog bana i vojskovođu, u njegovim državničkim i političkim nastojanjima. O povijesnom kontekstu tog vremena govorio je profesor Ante Vukšić, koji je prisutnima pružio dublji uvid u političke i društvene okolnosti 17. stoljeća te istaknuo važnost obitelji Zrinski u oblikovanju hrvatskog identiteta i nacionalne svijesti. U svom je izlaganju posebno naglasio povezanost Ane Katarine i Petra Zrinskog kao simbola vjernosti, domoljublja i žrtve za slobodu hrvatskog naroda.
O detaljima iz života Ane Katarine i njezine djece govorila je dopredsjednica Ogranka, Vjekoslava Bagarić. Posjetitelji su tako doznali da je Ana Katarina Zrinski rođena u Bosiljevu oko 1625. godine, kao kći Vuka II Krste Frankopana Tržačkog i Uršule Innhofer. Potjecala je iz ugledne plemićke obitelji Frankopana, a obrazovanje koje je stekla u očevoj kući bilo je iznimno za ženu njezina vremena. Od majke je naučila njemački, a kasnije i mađarski, latinski te talijanski jezik. Bila je polusestra Frana Krste Frankopana i supruga Petra IV. Zrinskog, hrvatskog bana i vojskovođe. Kao i u roditeljskom domu, i u kući Zrinskih u Ozlju imala je pristup bogatoj knjižnici, što je uvelike oblikovalo njezinu duhovnost i književni izraz. U Ozlju je napisala svoj poznati molitvenik Putni tovaruš, koji je ubrzo tiskan u Mlecima i darovan pavlinu Ivanu Belostencu. To djelo, prožeto dubokom vjerom i osjećajem za jezik, jedno je od najvažnijih ostvarenja hrvatske barokne književnosti. Stoljećima kasnije pronađen je i njezin rukopis pjesama koji je priređen za tisak i objavljen pod naslovom Pjesmarica Ane Katarine Zrinske. Sa suprugom Petrom imala je četvero djece; Ivana Antuna, Jelenu, Juditu Petronilu i Auroru Zoru Veroniku, no njihov život obilježila je teška sudbina obitelji Zrinskih. Nakon što je Petar Zrinski postao vođa pokreta protiv apsolutističke politike Habsburgovaca, Ana Katarina bila mu je vjerna suradnica i podrška. Zahvaljujući obrazovanju i poznavanju stranih jezika, obavljala je povjerljive diplomatske misije te posredovala u pregovorima s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom i poljskim dvorom. Suvremenici su je smatrali jednom od najhrabrijih i najučenijih žena svoga doba.
Nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote Ana Katarina dospjela je u nemilost bečkoga dvora, bila uhićena i zatočena u Grazu. Ondje je proživjela posljednje godine svog života u samostanu sestara dominikanki, gdje je i umrla 1673. godine. Ana Katarina Zrinski ostala je zapamćena kao iznimna žena snažnog duha, duboke vjere i nepokolebljive odanosti domovini. Njezina osobnost i tragična sudbina nadahnule su brojne književnike, a posebno Eugena Kumičića, koji ju je ovjekovječio u romanu Urota Zrinsko-Frankopanska.
Profesor Ante Vukšić osvrnuo se i na brojne dezinformacije koje i danas šire oni koji ne vole Domovinu, a koje ne proizlaze iz povijesnih činjenica. Tako je govorio o pravoslavnim vlasima među kojima su bili Srbi u manjem omjeru, ali se danas “podrazumijeva” da su svi bili Srbi, jer su neke pogrešne politike kao što je to komunizam prezentirale takve neistine javnosti. Naglasio je i manje poznate činjenice koje su prigodno bile vezane za temu, a to je kako je ban Frankopan također napisao oproštajno pismo svojoj supruzi Juliji de Nero, pripadnici ugledne mletačke plemićke obitelji. Njihov brak bio je spoj hrvatskog i mletačkog plemstva, što je u to doba često imalo i političku važnost. Julija je nakon pogubljenja svoga muža 1671. godine, zbog sudjelovanja u Zrinsko-frankopanskoj uroti protiv Habsburgovaca, ostala sama i u teškom položaju. Iako o njezinu životu nakon tih događaja nema mnogo podataka, povijesni izvori spominju da je ostatak života provela skromno, pogođena gubitkom muža i obiteljske časti. Njezin lik, iako često u sjeni slavnog supruga, simbolizira odanost, strpljenje i tragičnu sudbinu plemkinje u burnom razdoblju hrvatske povijesti. Dodajmo kako je profesor Vukšić u svom predavanju Zrin smjestio u Slavoniju što bi oni koji ne poznaju dovoljno hrvatsku povijest proglasili pogreškom, ali iskusni predavač Vukšić naglasio je kako je Slavonija nekad bila daleko veća nego kakvom je danas geografski definiramo. Zaključno, bez obzira na vjekovna previranja Hrvatska je u današnjim okvirima trajno definirana zahvaljujući pobjedi hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Tome su kroz stoljeća doprinijeli sve one Hrvatice i Hrvati koji nisu odustajali od hrvatskog identitet kao što su to bili upravo Zrinski.
U prigodnom programu novoizabrani predsjednik novogradiškog Ogranka, Zrinko Kapetanić, pročitao je oproštajno pismo Petra Zrinskog upućenog supruzi Ani Katarini. Kako ruke Ane Katarine nikad nisu dosegle to pismo sinoć je simbolično Dubravka Kovačić, također članica Ogranka, uprizorila Anu Katarinu koja konačno sluša tekst sadržaja pisma voljenog supruga. Obilježavanje ove važne obljetnice još je jednom potvrdilo nastojanje Matice hrvatske u Novoj Gradiški da očuva i promiče hrvatsku kulturnu i povijesnu baštinu te da se s poštovanjem prisjeća velikih osoba koje su svojim životom i djelom zadužile hrvatski narod.
Oproštajno pismo Petra Zrinskog napisano supruzi Ani Katarini Zrinskoj
dan prije autorovog smaknuća:
„Moje drago serce!
Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončenja sutra u deseti ore budu meni glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekuvečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntuval, ali ti se čem zameril (koje ja dobro znam), sprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovim svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi na okupu pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo.
Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tako moralo biti.
V Novem Mestu, pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca, o sedme ore pod večer, leta 1671.. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Aurorum Veronikum blagoslovi.
Grof Zrini Petar“
Foto: Ivana Barišić
