Dvodnevnim prigodnim memorijalnim programom Općina Sibinj obilježit će svoj dan i 81. obljetnicu Sibinjskih žrtava – događaju koji se u Sibinju zbio 19. veljače 1935., kada su hrvatske seljake mučki ubili pripadnici komunističkog režima ondašnje Kraljevine Jugoslavije.
Tada su ubijeni Petar Topalović, Ivan Janković, Mato Peić, Ivan Katalinić, Đuro Štimac, Stipo Gunčević, Antun Ercegović i Antun Perković. U spomen na njihovu žrtvu, u četvrtak, 18. veljače održat će se 2. memorijalni polumaraton „Putevima Sibinjskih žrtava“, kojega je start u 16.00 sati ispred spomenika Sibinjskim žrtvama u Jakačini Maloj, a cilj oko 18.45 sati pred zgradom sjedišta Općine Sibinj.
U petak, 19. veljače, na samu 81. obljetnicu Sibinjskih žrtava i Dan općine Sibinj, od 10 sati održat će se svečana sjednica Općinskog vijeća, nakon koje slijedi odavanje počasti poginulim hrvatskim braniteljima polaganjem vijenaca na spomenik u središtu Sibinja, te sveta misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Poslije mise, oko podneva, slijedi i odavanje počasti Sibinjskim žrtvama polaganjem vijenaca pred obnovljeno spomen obilježje u Sibinju. (Ivica Vlašić/035 portal)
Selo Sibinj, još od doba Habsburgovaca, poznato je po svom domoljubnom karakteru i pobožnosti. Etnički 100 posto hrvatsko, oduvijek je bilo na udaru protuhrvatskih režima, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, čiji su žandari često i, bez ikakva razloga, mlatili, uhićivali i batinali Sibinjane. To ih ipak nije pokolebalo da i dalje ustraju u vjernosti svojoj Hrvatskoj domovini i Radićevom HSS-u, tada najmoćnijoj hrvatskoj stranci, koja je bila simbol borbe za republiku i demokraciju jednako kao i za prava Hrvata koja je velikosrpski beogradski režim redovito kršio.
Kad je 1928. došlo do pokolja hrvatskih zastupnika, uključujući i braću Radić, u beogradskoj skupštini, u selu je održan veliki prosvjed tijekom kojeg su mnogi ugledni seljani uhićeni, a na stotine ih je završilo sa lakšim ili težim tjelesnim ozljedama.
U utorak, 19. veljače 1935. u susjednim selima: Starom Slatiniku i Oriovcu, a nešto zatim u Andrijevcima i Sibinju, došlo je do uhićenja, batinanja i zatvaranja u podrumski zatvor žandarmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika isticao se žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.
Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja ponovno je postao Sibinj, ali i Andrijevci. Odatle su u odvoračka sela krenuli kuriri kako bi pozvali stanovništvo na pohod u Brod, da bi se tražilo oslobađanje zatvorenika. Od Andrijevčana, na obavještavanje ljudstva u okolnim selima, pošli su: Stjepan Luić-Šarić u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrijevaca te Starog Slatinika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je, iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara, koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja kako bi presreli seljake.
Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima, gdje su žandari zaustavili kolonu i nasrnuli na ljude. U gužvi koja je nastala, Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića, koji je na njega bio nasrnuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo zvjerski premlaćen.
Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka razbježala se jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića, na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni, odvedeni u općinu i tamo ispremlaćeni. Žandari s majorom Cvijanovićem na čelu, saznavši da se u Sibinju kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, zaputili su se tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrijevaca, koji o netom opisanim zbivanjima nisu znali ništa.
Neki su sjedili pred kućom Ivana Juretića, neki čučali pod zidom, a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama s bajunetima uperenim na seljake pošli na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!” Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati osam seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao.
Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.
Ubijeni su:
Petar Topalović, Jakačina Mala (r. 1901.), otac troje djece: Antun Ercegović, Jakačina Mala (r. 1916. ), neoženjen; Đuka Štimac, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac jednog djeteta; Ivan Katalinić, Jakačina Mala (r. 1905. ), otac jednog djeteta; Stjepan Gunčević, Grižići, (r. 1897. ), otac petero djece; Antun Perković, Andrijevci, (r. 1904. ), neoženjen; Mato Pejić, Jakačina Mala (r. 1909. ), otac troje djece; Ivan Janković, Jakačina Mala (r. 1897. ), otac četvero djece
Za ovaj zločin, kao ni za slične zločine nad Hrvatima u Senju, Zagrebu (Prosinačke Žrtve) niti za pojedinačna ubojstva hrvatskih uglednika (Milan Šufflay, braća Radić, Đuro Basariček, teško ranjavanjeMile Budaka,…) nitko nikada nije odgovarao, što dokazuje svu protuhrvatsku nastrojenost vodstva Kraljevine Jugoslavije koja je, kao i SFRJ iza Drugoga Svjetskog Rata, bila “tamnica naroda”, pogotovo nas Hrvata. (Autor dijela članka ‘Povijest’: Juraj Njegovan pl. Balen)
Autor: SBplus/ebrod
