Učenica Ema Posavčević iz 8. b razreda OŠ Ljudevita Gaja Nova Gradiška i njezina mentorica Marinela Banovčić sudjelovale su 20. travnja 2021. na Državnoj smotri LiDraNo preko zoom platforme. Rad kojim se Ema predstavila je samostalan novinarski rad u kategoriji intervju. Državno povjerenstvo prepoznalo je aktualnu tematiku kojom se intervju bavi, a to je problematika udomljavanja i posvajanja djece. Ema Posavčević razgovarala je s dvije mlade žene Martom Divjak i Antonijom Skender koje su i same bile dio navedene teme, te su pokrenule inicijativu „Moramo vam nešto reći“. Svakako moram napomenuti kako je Povjerenstvo pohvalilo svih petnaest novinarskih radova i sa svakim učenikom pojedinačno kratko razgovaralo. Nakon okruglog stola uslijedila je rasprava u koju su se mogli uključiti i učenici i njihovi mentori. Svi radovi bit će objavljeni u Zborniku Državne smotre LiDraNo 2020./2021. nastavne godine.
Čitateljima preporučamo pročitati intervju kako bismo svi shvatili što proživljavaju udomljena i posvojena djeca i koliko ovise o odraslima i sustavu.
tekst: Marinela Banovčić
fotografije: Ema Posavčević 8. b OŠ Ljudevita Gaja Nova Gradiška
„Držimo fige za djetinjstvo bez brige!“
MORAMO VAM NEŠTO REĆI
Borba za „nevidljivu“ djecu
Potaknuta teškom životnom priče jedne udomljene djevojčice koja je sa mnom išla pet godina u razred, a potom iznenada preselila u Zagreb, počela sam istraživati životne sudbine udomljene djece i sasvim slučajno otkrila zanimljivu stranicu na Instagramu. Dvije odlučne djevojke, Marta Divjak i Antonija Skender, pokrenule su inicijativu „Moramo vam nešto reći“ i vrlo ozbiljnu temu našeg društva približile svim korisnicima društvenih mreža. Već dulje od godinu dana ukazuju na problematiku posvajanja i udomljavanja djece u Hrvatskoj.
Marta, kako je rođena ideja o pokretanju inicijative?
Shvatila sam da većina ljudi ne razlikuje značenje riječi udomljavanje i posvajanje. To mi je bila prva namjera, a onda sam željela poučiti ljude kako u spomenutim pojmovima nema ništa senzacionalističko, i na kraju, okupiti zajednicu udomljenih i posvojenih kako bi u svakom trenutku znali da nisu sami, da će im biti pružena podrška. Antonija se naknadno priključila podijelivši svoje iskustvo i odmah smo znale kako dijelimo iste ideje, doslovno smo „kliknule“.
Kako su ljudi reagirali kada su saznali za vaš rad?
Odmah su se javili roditelji koji su posvojili djecu, ali i oni koji su u sustavu i čekaju posvajanje, a bilo je i djece koja su poželjela lijepu riječ utjehe. Nakon gostovanja u emisiji „RTL Direkt“ pročulo se za inicijativu, javili su nam se ljudi koji tek planiraju posvojiti dijete. U vrlo kratkom vremenu otvoreni su novi profili u registru posvojitelja, što je jako važno. Nakon snimanja emisije prišao nam je snimatelj koji je i sam bio posvojen.
Antonija, ti si do svoje šesnaeste godine života živjela u udomiteljskoj obitelji, a potom vraćena biološkom ocu. Opiši to razdoblje života?
Kao mala djevojčica odrastam u nasilnoj i disfunkcionalnoj biološkoj obitelji. S tri godine dolazim u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj gdje sam živjela šest mjeseci. Bila sam mala, ali se dobro sjećam ranog djetinjstva. Do srednje škole živjela sam u jednoj udomiteljskoj obitelji koju sam doživljavala kao svoju. U srednjoj školi stanujem u učeničkom domu, a udomiteljsku obitelj viđam vikendom, praznicima i blagdanima. Uslijedio je nagli obrat. Morala sam odabrati hoću li živjeti s biološkim ocem ili se vratiti u dom za nezbrinutu djecu. Izabrala sam biološkog oca. Nije mi bilo dobro s njim, otac je meni nepoznat čovjek, osjećala sam se poput uljeza. Kad sam navršila dvadeset i jednu godinu, otišla sam živjeti sama jer sam poželjela imati svoj pravi dom.
Udomljena i posvojena djeca su na neki način obilježena tijekom odrastanja. Jeste li se i vi osjećale tako?
Antonija: Moja udomiteljska obitelj imala je svoja tri biološka sina koji su me štitili poput braće. Ako bi me tko zafrkavao, znala sam kome se obratiti. No, u srednjoj školi, kad sam otišla živjeti s ocem, situacija se zakomplicirala. Bilo je lakše šutjeti o svemu. Ako bih i počela s pričom, uslijedila bi neugodna pitanja i zadirkivanja.
Marta: Ja sam u osnovnoj školi prošla vršnjačko nasilje. O meni su pisali blogove i izmišljali priče te govorili: „Ona nije tvoja prava mama“ i sl. Moram priznati da sam sve dobro podnosila, dijelom zbog svoje osobnosti, a najvećim dijelom zbog podrške koju sam imala doma.
Danas ste dvije uspješne mlade žene. Što vam je nedostajalo u odrastanju?
Antonija: Danas me jako ljuti što mi pravovremeno nije pružena adekvatna psihološka pomoć. Patila sam, a nisam znala kako si pomoći. Bila sam samo dijete. Sve bi bilo puno jednostavnije, a ovako još i danas moram prekapati po sjećanjima, osjećajima i razmišljanjima kako bih mogla normalno živjeti.
Marta: Slažem se s Antonijom, psihološka pomoć je veoma važna. Meni su nedostajale zajednice, tj. grupe podrške gdje mogu upoznati ljude koji su udomljeni ili posvojeni i tako znati da nisam sama. Moram dodati kako i djelatnici socijalnih centara imaju veliku odgovornost i trebaju snažnije djelovati jer doslovno „upravljaju“ dječjim životima. To su možda sitnice koje su nama neprocjenjive.
Koje konkretne korake poduzimate u ostvarivanju ciljeva inicijative?
Antonija: Proces posvajanja i oduzimanja roditeljskih prava mora se ubrzati. To možemo postići jedino sustavnom odgovornošću, a to znači da je potrebno imenovati samo jednu osobu čiji je zadatak nadzirati svaki pojedini slučaj udomljavanja i posvajanja te oduzimanja roditeljskih prava. Želimo pridobiti pozornost vladajućih! Upornim izlaganjem svojih ideja možemo pokrenuti brže reakcije.
Kako naše društvo učiniti osjetljivijim i suosjećajnijim za djecu koja odrastaju u domovima za nezbrinutu djecu ili u udomiteljskim obiteljima?
Marta: Većina ljudi na nepoznato reagira negiranjem ili okretanjem glave. Osjetila sam to na vlastitoj koži. Ne smijemo dopustiti da se udomljena djeca osjećaju odbačeno, izolirano ili neshvaćeno. Ta djeca su trajno povrijeđena. Zato roditelji moraju svojoj biološkoj djeci od najranije dobi govoriti o udomljavanju i posvajanju, osobito ako njihovo dijete poznaje udomljenu djevojčicu ili dječaka. Osim roditelja puno mogu odraditi učitelji u školama. Jedino edukacija budi empatiju. Dodala bih kako i odrasli trebaju edukaciju, možda češće nego djeca.
Antonija: Slažem se s Martom. Edukaciju treba početi što ranije jer djeca uče po modelu ugledajući se u svoje roditelje. Tek tada će doći do prihvaćanja bez nepotrebnih i bolnih komentara.
Kako ja kao pojedinac mogu doprinijeti prihvaćanju ove teme među svojim vršnjacima, jer tek sada shvaćam što je sve proživjela djevojčica iz razreda.
Marta: Pričaj s kolegama i kolegicama iz razreda. Ako te što pitaju, budi im spremna dati odgovor. Čak i ako ne pokažu zanimanje, možda im se kasnije probudi svijest pa nastave sami istraživati.
Zaključila bih kako je teško ostati dosljedan na svom životnom putu, pogotovo kada u blizini nema nikoga tko ti može pružiti sigurnost i razumijevanje. Svojim ponašanjem budimo uzor drugima i tako oblikujmo okolinu puno ljubavi za „nevidljivu“ djecu. Dignimo glas za one koje nitko ne čuje i „držimo fige za djetinjstvo bez brige“
Ema Posavčević
